12

Što učiniti sa sumnjom

Mnoge, a posebno one koji su u kršćanskom životu mladi, često uznemiruje ono što ih navodi na nevjerovanje. U Bibliji ima mnogo redaka koje oni ne mogu objasniti ili razumjeti, a Sotona se time koristi da bi pokolebao njihovu vjeru u Pismo kao Božju objavu. Oni pitaju: “Kako mogu upoznati pravi put? Ako je Biblija doista Božja riječ, kako se mogu osloboditi tih sumnji i zabuna?”

Ako nam ne pruži dovoljno dokaza na kojima možemo temeljiti svoju vjeru, Bog nikad ne traži da vjerujemo. Njegovo postojanje, Njegov karakter, istinitost Njegove Riječi, sve je to potvrđeno mnogim dokazima koji su upućeni našem razumu. Ipak, Bog nikad nije uklonio mogućnost sumnje. Naša vjera mora počivati na osobnom osvjedočenju, a ne na nabrajanju dokaza. Oni koji žele sumnjati, imat će priliku; a oni koji stvarno žele upoznati istinu, naći će obilje dokazne građe na koju mogu položiti svoju vjeru.

Ograničenom umu nemoguće je u potpunosti shvatiti karakter ili djela Beskonačnoga. I najoštrijem i najobrazovanijem umu sveto Biće uvijek će ostati obavijeno velom tajanstvenosti. “Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?” (Job 11,7.8)

Apostol Pavao uzvikuje: “O, dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke i kako neistraživi njegovi putovi!” (Rimljanima 11,33) “Oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.” (Psalam 97,2) Mi možemo shvatiti Njegovo postupanje s nama i pobude koje Ga pokreću toliko da možemo razabrati bezgraničnost Njegove ljubavi i milosti koje su sjedinjene s beskrajnom silom. Od Njegovih nakana možemo razumjeti onoliko koliko je za nas dobro da znamo; a za sve što je više od toga moramo se osloniti na svemoćnu ruku i na srce puno ljubavi.

Božja riječ, kao i karakter njezinog božanskog Autora, sadrži tajne koje ograničena bića nikad neće moći potpuno shvatiti. Pojavljivanje grijeha na svijetu, Kristovo utjelovljenje, novorođenje, uskrsnuće i mnogi drugi biblijski predmeti, predočavaju tajne, preduboke da bi ih ljudski um mogao objasniti ili čak potpuno shvatiti. Ali, nemamo razloga sumnjati u Božju riječ samo zato što ne možemo razumjeti tajne Božje providnosti. I u svijetu prirode stalno smo okruženi nepojmljivim tajnama. I najskromniji oblici života tajna su koju ni najmudriji filozofi ne mogu objasniti. Na sve strane nailazimo na čuda koja nadmašuju moć našega shvaćanja. Smijemo li onda biti iznenađeni što i u duhovnom svijetu ima tajni koje ne možemo dokučiti? Poteškoća je zapravo u slabosti i ograničenosti ljudskog uma. Bog nam je u Pismu pružio dovoljno dokaza o božanskoj naravi Svetih spisa i ne smijemo sumnjati u Njegovu Riječ samo zato što ne možemo razumjeti sve tajne Njegove providnosti.

Apostol Petar kaže da u Pismu postoje “teško razumljiva mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću… na svoju vlastitu propast”. (2. Petrova 3,16) Teško razumljivim mjestima u Pismu koristili su se nevjernici kao dokazom protiv Biblije; ali, naprotiv, ona snažno potvrđuju da je Biblija božanski nadahnuta. Kad bi Biblija izvješćivala o Bogu na lako shvatljiv način i kad bi Njegovo veličanstvo mogli razumjeti ograničeni umovi, tad ona ne bi nosila nepogrešivi pečat božanskog autoriteta. Veličina i tajanstvenost tema o kojima ona govori trebaju nas nadahnuti vjerom u Bibliju kao Božju riječ.

Biblija otkriva istinu s takvom jednostavnošću i tako je savršeno prilagođuje potrebama i težnjama ljudskog srca da to zadivljuje i očarava i najobrazovanije umove i istodobno osposobljava skromne i neuke da upoznaju put spasenja. Ipak, te jednostavne istine odnose se na tako uzvišene i dalekosežne teme i tako su beskrajno iznad moći ljudskog shvaćanja da ih možemo prihvatiti samo zato što ih je objavio Bog. I plan spasenja nam je otkriven tako da svaka duša može vidjeti koje korake pokajanja treba učiniti prema Bogu, koje korake vjere prema Gospodinu Isusu Kristu, da bi se spasila onako kako je to Bog odredio. Ispod tih lako razumljivih istina leže tajne koje skrivaju Božju slavu, tajne koje nadmašuju moći uma koji ih istražuje, a ipak iskrenog tražitelja istine nadahnjuju strahopoštovanjem i vjerom. Što netko više istražuje Bibliju, to se više produbljuje njegova uvjerenost da je to Riječ živoga Boga, i njegov se razum klanja veličanstvu božanske objave.

Priznati nemoć potpunog shvaćanja velikih istina Biblije znači samo priznati činjenicu da je ograničeni um nesposoban shvatiti bezgranično, da čovjek svojim ograničenim ljudskim znanjem ne može razumjeti namjere Sveznajućeg.

Budući da ne mogu proniknuti u sve njezine tajne, sumnjičavci i nevjernici odbacuju Božju riječ; a ni svi oni koji kažu da vjeruju Bibliji nisu slobodni od ovakve opasnosti. Apostol kaže: “Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga.” (Hebrejima 3,12) Pravo je da duboko istražujemo biblijska učenja i da ispitujemo “dubine Božje” (1. Korinćanima 2,10) onoliko koliko su otkrivene u Bibliji. Ono “što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu”, a ono što je otkriveno “nama i sinovima našim zauvijek”. (Ponovljeni zakon 29,28) Međutim, Sotona nastoji izopačiti istraživačke sposobnosti ljudskog uma. Prigodom razmatranja biblijskih istina do izražaja dolazi svojevrsna gordost, jer ljudi postaju nestrpljivi i osjećaju se poraženima ako ne mogu svaki navod iz Pisma objasniti na svoje zadovoljstvo. Smatraju da bi ih previše ponizilo priznanje da nisu sposobni shvatiti Božju riječ. Nisu spremni strpljivo čekati dok Bog ne nađe za dobro da im otkrije istinu. Misle da je dovoljna njihova ljudska mudrost da bez ičije pomoći shvate Pismo, a budući da to ne uspijevaju, odriču Bibliji njezin autoritet. Istina je da mnoge teorije i učenja, za koje se općenito smatra da proistječu iz Biblije, nemaju nikakvog temelja u njezinu naučavanju, i zapravo se suprote cjelokupnom glasu nadahnuća. Sve je to u mnogim umovima izazvalo sumnju i zbunjenost. Međutim, za to ne treba optuživati Božju riječ, već čovjekovo izvrtanje Pisma.

Kad bi stvorenim bićima bilo moguće savršeno razumjeti Boga i Njegova djela, ona bi, postigavši taj cilj, izgubila svaku mogućnost da dalje otkrivaju istinu, rastu u spoznaji i dalje razvijaju um i srce. Bog više ne bi bio najviši, a čovjek bi, dostigavši granicu znanja i sposobnosti, prestao napredovati. Zahvalimo Bogu što nije tako! Bog je beskrajan, u Njemu “se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”. (Kološanima 2,3) Ljudi bi mogli cijelu vječnost stalno istraživati, stalno učiti, a opet nikad ne iscrpsti riznice Božje mudrosti, dobrote i sile.

Bog želi da se Njegov narod već u ovom životu stalno sve više upoznaje s istinama Njegove Riječi. Postoji samo jedan način da se stekne to znanje. Božju riječ možemo razumjeti jedino kad nas prosvijetli isti Duh preko kojega je Riječ bila dana. “Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha… jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.” (1. Korinćanima 2,11.10) Spasitelj je svojim sljedbenicima obećao: “A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu… jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” (Ivan 16,13.14)

Božja je namjera da čovjek razvija svoje sposobnosti rasuđivanja, a proučavanje Biblije jača i oplemenjuje um bolje od bilo kojega drugog proučavanja. Međutim, moramo se čuvati obožavanja razuma, jer je podložan ljudskim slabostima i nedostacima. Ako ne želimo da nam Pismo bude nerazumljivo, tako da ni najjasnije istine ne možemo shvatiti, moramo imati jednostavnost i vjeru malog djeteta, biti spremni učiti i usrdno se moliti za pomoć Svetoga Duha. Svijest o Božjoj sili i mudrosti te našoj nesposobnosti da shvatimo Njegovu veličinu treba nas nadahnuti poniznošću, i mi bismo trebali otvarati Njegovu Riječ sa svetim strahopoštovanjem, kao da stupamo u Njegovu blizinu. Kad otvorimo Bibliju, naš razum mora priznati Autoritet koji je veći od našeg, a srce i um moraju se pokloniti pred velikim JA SAM.

Mnogi tekstovi nam se čine preteški i nejasni, ali će ih Bog učiniti jasnima i razgovijetnima onima koji ih se trude razumjeti. Međutim, bez vodstva Svetoga Duha uvijek ćemo biti skloni izvrtanju Pisma ili pogrešnom tumačenju. Mnogo puta čitanje Biblije ne donosi nikakve koristi, a često nanosi i ozbiljnu štetu. Kad se Božja riječ otvara bez štovanja i molitve, kad misli i osjećaji nisu posvećeni Bogu, ili nisu u skladu s Njegovom voljom, um je zamračen sumnjom i tijekom samog proučavanja Biblije nevjerovanje raste. Neprijatelj preuzima upravu nad mislima i predlaže nepravilna tumačenja. Kad god se ljudi, bez obzira na stupanj svojega obrazovanja, riječju i djelom ne trude biti u skladu s Bogom, postaju skloni pogrešnom razumijevanju Pisma, i stoga ne možemo imati povjerenja u njihova tumačenja. Oni koji pretražuju Pisma da bi našli proturječnosti, nemaju duhovne oštroumnosti. Takvo iskrivljeno gledanje navest će ih da i u onome što je potpuno jasno i jednostavno nađu razlog za sumnju i nevjerovanje.

Iako oni to možda prikrivaju, pravi razlog sumnje i nevjerovanja u većini slučajeva jest ljubav prema grijehu. Učenja i ograničavanja koja sadrži Božja riječ nisu dobrodošla oholom srcu koje voli grijeh, a oni koji ne žele poslušati njezine zahtjeve spremni su posumnjati u njezin autoritet. Da bismo dokučili istinu, moramo je iskreno željeti upoznati i biti je spremni poslušati. Svi koji pristupaju proučavanju Biblije u tom duhu naći će obilje dokaza da je ona Božja riječ i razumjet će njezine istine koje će ih učiniti “mudrima za spasenje”. (2. Timoteju 3,15)

Krist je rekao: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Ivan 7,17) Umjesto da zanovijetate i sumnjate u ono što ne razumijete, slijedite svjetlost koja vas već obasjava, pa ćete dobiti još veću svjetlost. Kristovom milošću izvršite svaku dužnost koja vam je dosad jasno pokazana, pa ćete dobiti sposobnost razumijevanja i izvršavanja onih koje vam još nisu jasne.

Postoji dokaz koji je dostupan svima, i najobrazovanijima i najneukijima — dokaz iskustva. Bog nas poziva da osobno provjerimo istinitost Njegove Riječi i vjerodostojnost Njegovih obećanja. On nam preporučuje: “Kušajte i vidite kako dobar je Jahve!” (Psalam 34,9) Umjesto da se oslanjamo na nečije riječi, trebamo ispitivati sami. On objavljuje: “Molite i primit ćete!” (Ivan 16,24) Njegova obećanja će se ispuniti. Ona nikad nisu iznevjerila i nikad ne mogu iznevjeriti! I dok se budemo približavali Isusu i radovali se u obilju Njegove ljubavi, sumnja i mrak će nestati pred svjetlošću Njegove nazočnosti.

Apostol Pavao kaže da nas Bog “… istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina”. (Kološanima 1,13) A svaki onaj koji je prešao iz smrti u život “potvrđuje da je Bog istinit”. (Ivan 3,33) Takav može posvjedočiti: “Bila mi je potrebna pomoć i našao sam je u Isusu. Svaka moja potreba bila je zadovoljena, utoljena je glad moje duše, i Biblija je za mene objava Isusa Krista. Pitate li zašto vjerujem u Isusa? — Zato što mi je On božanski Spasitelj! Zašto vjerujem Bibliji? — Zato što sam ustvrdio da je to glas kojim Bog govori mojoj duši!” Dakle, sami sebi možemo posvjedočiti da je Biblija istinita i da je Krist Božji Sin. Mi znamo da se ne povodimo za lukavo sročenim bajkama.

Petar opominje braću: “Štoviše, rastite u milosti i pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista!” (2. Petrova 3,18) Kad Božji narod bude rastao u milosti, sve će jasnije razumijevati Božju riječ. On će u njezinim svetim istinama pronalaziti novu svjetlost i novu ljepotu. To se pokazivalo kroz povijest Crkve u svim vjekovima, i tako će biti sve do kraja. “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Izreke 4,18)

Mi možemo vjerom gledati u vječnost i uhvatiti se za Božje obećanje da će se ljudski razum razviti, ljudske sposobnosti sjediniti s božanskima, a svaka duševna snaga doći u izravan doticaj s Izvorom svjetlosti. Možemo se radovati što će tad biti razjašnjeno sve ono što nas je u Božjoj providnosti zbunjivalo, da će sve ono što nam je bilo teško shvatljivo dobiti svoje objašnjenje; a tamo gdje smo svojim ograničenim razumom nailazili samo na zbrku i izjalovljene namjere, vidjet ćemo najsavršeniji i najljepši sklad. “Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (1. Korinćanima 13,12)

13

Radost u Gospodinu

Božja djeca pozvana su da budu Kristovi predstavnici i da objave Gospodinovu dobrotu i milost. Kao što je Isus otkrio pravi Očev karakter nama, i mi moramo otkriti Krista svijetu koji još nije upoznao Njegovu nježnu i milosrdnu ljubav. “Kao što ti mene posla u svijet” — kaže Isus — “i ja njih poslah u svijet… Ja u njima, a ti u meni… da svijet upozna da si me ti poslao…” (Ivan 17,18.22.23) Apostol Pavao poručuje Isusovim učenicima: “Očito je da ste vi pismo Kristovo… koje poznaju i čitaju svi ljudi.” (2. Korinćanima 3,3.2) Kroz svako svoje dijete Isus šalje poslanicu svijetu. Ako ste Kristov sljedbenik, On kroz vas šalje pismo vašoj obitelji, mjestu ili ulici u kojoj živite. Isus koji boravi u vama želi progovoriti srcima onih koji Ga još ne poznaju. Možda oni ne čitaju Bibliju i ne čuju glas koji govori s njezinih stranica. Oni u Božjim djelima ne vide Njegovu ljubav. Ali ako ste pravi Isusovi predstavnici, može se dogoditi da preko vas budu navedeni da shvate bar djelić Njegove dobrote i budu pridobiveni da Ga ljube i da Mu služe.

Kršćani su postavljeni da budu svjetlonoše na putu prema Nebu. Oni trebaju na svijet odsjajivati svjetlost kojom ih je Krist obasjao. Trebaju živjeti takvim životom i razviti takav karakter da drugi, gledajući njih, steknu ispravno mišljenje o Kristu i Njegovoj službi.

Ako doista predstavljamo Krista, prikazat ćemo službu Njemu u privlačnom svjetlu. Kršćani sjetne i žalosne duše, koji se tuže i gunđaju, svojim bližnjima pogrešno prikazuju Boga i kršćanski život. Oni ostavljaju dojam kako Bogu nije drago da Njegova djeca budu sretna, i time lažno svjedoče protiv našeg nebeskog Oca.

Sotona likuje kad Božju djecu uspije navesti na nevjernost i malodušnost. On uživa kad vidi da nemamo povjerenja u Boga, kad sumnjamo u Njegovu spremnost i snagu da nas spasi. Drago mu je kad nas uspije navesti da mislimo kako će nam Bog djelima svoje providnosti nanijeti štetu. Sotonin je posao prikazati Gospodina kao biće bez samilosti i sažaljenja. On iskrivljuje istinu o Bogu. Naše misli želi zaokupiti pogrešnim shvaćanjima o Bogu pa, umjesto da se bavimo istinom o našemu nebeskom Ocu, prečesto svoj um zapošljavamo onim što je Sotona izmislio o Njemu te sramotimo Boga svojim nepovjerenjem i gunđanjem protiv Njega. Sotona stalno pokušava učiniti vjerski život sumornim. Želi ga prikazati mučnim i teškim, i kad kršćanin u svojemu životu odaje takav oblik religije, on zapravo svojim nevjerovanjem podupire Sotoninu laž.

Hodeći svojim životnim putom, mnogi se bave vlastitim pogreškama, neuspjesima i razočaranjima, i njihova su srca puna boli i obeshrabrenja. Dok sam boravila u Europi, pisala mi je jedna vjernica koja se upravo tako ponašala i stoga bila u dubokom očaju. Tražila je da joj uputim neku riječ ohrabrenja. Nakon što sam pročitala pismo, usnila sam san kako se nalazim u vrtu, i netko — vjerojatno vlasnik vrta — vodio me je njegovim stazama. Brala sam cvijeće i uživala u njegovu mirisu kad je spomenuta vjernica, koja je išla pokraj mene, svratila moju pozornost na neko ružno trnje koje joj je zasmetalo pri hodu. Žalila se i tužila. Idući za vodičem, ona i nije hodala stazom, već kroz grmlje i trnje. “Oh!” — jadala se ona — “nije li žalosno što je ovaj divan vrt nagrđen trnjem?” Vodič joj je odgovorio: “Ostavi trnje na miru, jer će te ono samo raniti! Beri ruže, ljiljane i karanfile!”

Nije li u vašemu iskustvu bilo i nekih svijetlih točaka? Niste li doživjeli neke dragocjene trenutke kad vam je srce treperilo od radosti odzivajući se tako Božjem Duhu? Kad pregledavate poglavlja svojega životnog iskustva, zar ne nailazite i na ugodne stranice? Ne rastu li Božja obećanja, slično mirisnom cvijeću, uzduž vašega puta na svakom koraku? Nećete li dopustiti da njihova ljepota i milina ispune vaše srce radošću?

Grmlje i trnje samo će vas ranjavati i žalostiti, i — budete li jedino to brali i pokazivali drugima — nećete li time prezreti Božju dobrotu i spriječiti druge oko sebe da idu životnom stazom?

Nije mudro skupljati sve neugodne uspomene iz prošlosti, nepravde i razočaranja, razgovarati o njima i tužiti se na njih sve dok nas ne svlada obeshrabrenost. Obeshrabrena duša puna je mraka, ona onemogućuje božanskoj svjetlosti da sjaji iz njezinog srca i tako baca sjenku na put svojih bližnjih.

Zahvalimo Bogu na blistavim prizorima koje nam je pokazao. Prikupimo sve blagotvorne dokaze Njegove ljubavi, tako da ih neprestano možemo gledati: Božjeg Sina kako napušta prijestolje svojega Oca odijevajući svoju božansku narav ljudskom da bi mogao izbaviti čovjeka od Sotonine sile; Njegovu pobjedu zbog nas, koja je čovjeku otvorila Nebo i omogućila ljudskom pogledu da zaviri u prostore u kojima Božanstvo boravi i otkriva svoju slavu; grešni rod uzdignut iz ponora propasti u koji ga je grijeh bacio, koji je ponovno doveden u vezu s beskrajnim Bogom i koji je, nakon što je izdržao božansku kušnju vjerom u Otkupitelja, odjeven u Kristovu pravednost i uzdignut na Njegovo prijestolje. To su prizori o kojima Bog želi da razmišljamo!

Kad ostavljamo dojam da sumnjamo u Božju ljubav i da nemamo povjerenja u Njegova obećanja, sramotimo Boga i žalostimo Njegovog Svetoga Duha. Kako bi se osjećala majka kad bi se njezina djeca stalno tužila na nju, kao da im ne želi dobro, a ona se cijelog života trudila za njihovo dobro i okruživala ih udobnošću? Kad bi djeca posumnjala u njezinu ljubav, to bi slomilo njezino srce. Kako bi se osjećao bilo koji roditelj kad bi djeca tako postupala prema njemu? A što naš nebeski Otac može misliti o nama ako nemamo povjerenja u Njegovu ljubav koja Ga je navela da žrtvuje svojega jedinorođenog Sina da bismo mi imali život? Apostol piše: “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8,32) A ipak, koliko njih govori svojim djelima, iako ne i riječima: “Bog time nije mislio na mene. Možda On voli druge, ali mene ne voli!”

Sve to nanosi štetu vašoj duši, jer svakom sumnjičavom riječju vi pozivate Sotonu da vas kuša, ona u vama jača naklonost prema sumnji i njome ožalošćujete anđele koji vam služe. Kad vas Sotona kuša, nemojte izreći nijednu sumnjičavu ili mračnu riječ. Ako odlučite otvoriti vrata njegovu došaptavanju, vaš će se um ispuniti nepovjerenjem i buntovničkim sumnjičenjima. Ako svoje osjećaje još i izrazite, svaka sumnja koju ste izrekli ne samo da ostavlja trag na vama, već postaje i sjeme koje će nicati i donositi rod u životu drugih te se možda nikad neće moći poništiti utjecaj vaših riječi. Možda ćete se vi sami i oporaviti od napadaja kušnji i izvući iz Sotonine zamke, ali drugi, koji su se pokolebali vašim utjecajem, možda se neće moći oduprijeti nevjernosti kojom ste ih nadahnuli. Kako je stoga važno da govorimo samo ono što ulijeva duhovnu snagu i život!

Anđeli pozorno slušaju sve što svijetu govorite o svojemu nebeskom Učitelju. Stoga govorite o Njemu kao o Onome koji živi da bi vas zastupao pred Ocem. Kad se rukujete s prijateljem, neka se s vaših usana i iz vašega srca čuje hvaljenje Boga. To će njegove misli usmjeriti prema Isusu.

Svi imaju teško podnošljivih nevolja i boli i teško podnošljivih kušnji. Nemojte o svojim poteškoćama govoriti smrtnicima kakvi ste i sami, već sve iznesite pred Boga u molitvi. Držite se pravila da nikad ne izgovarate nijednu riječ sumnje ili obeshrabrenja. Svojim riječima nade i svete radosti možete mnogo učiniti da osokolite život drugih i poduprete njihove napore.

Mnoge su hrabre duše, bolno pritisnute kušnjom, u opasnosti da pokleknu u borbi sa samima sobom i sa silama zla. Nemojte ih obeshrabriti u njihovoj teškoj borbi. Razvedrite ih riječima ohrabrenja i nade, koje će im dati snagu da krenu naprijed. Tako će Kristova svjetlost zračiti iz vas. “Ni jedan od vas ne živi samom sebi.” (Rimljanima 14,7) Našim nesvjesnim utjecajem drugi mogu biti ohrabreni i ojačani, ili obeshrabreni i odgurnuti od Krista i istine.

Mnogi imaju pogrešne pojmove o Kristovu životu i karakteru. Oni misle da je Kristu nedostajalo topline i vedrine, da je bio natmuren, strog i snužden. U mnogim slučajevima je cijelo vjersko iskustvo obojeno takvim mračnim gledanjima.

Često se govori da je Isus plakao i da nije poznato da se ikada nasmiješio. Naš je Spasitelj doista bio čovjek boli, upoznat s tugom, jer je otvorio svoje srce svim ljudskim patnjama. Ali, iako je Njegov život bio pun samoodricanja i zasjenjen bolima i brigom, Njegov duh nije klonuo. Njegovo lice nije izražavalo bol i nezadovoljstvo, već smirenu vedrinu. Njegovo je srce bilo izvor života, i kud god je prolazio, donosio je odmor i mir, radost i veselje.

Naš je Spasitelj bio zaokupljen dubokim mislima i neobično ozbiljan, ali nikad nije bio smrknut i mrzovoljan. Oni koji Ga slijede bit će obuzeti postizanjem svojega životnog cilja i bit će duboko svjesni svoje odgovornosti. Lakomislenost će biti svladana, neće biti neobuzdanog zabavljanja i neuljudnog izrugivanja, jer Isusova religija daje mir koji teče kao rijeka. Ona ne guši svjetlost radosti, ne ograničava veselje, ne navlači oblake na blistavo nasmijano lice. Krist nije došao da Mu služe, već da služi; ako u našemu srcu vlada Njegova ljubav, slijedit ćemo Njegov primjer.

Ako se u svojim mislima ponajprije budemo bavili neljubaznim i nepravednim djelima drugih, bit će nam nemoguće da ih volimo onako kako je Krist ljubio nas; ali ako se naše misli zadržavaju na čudesnoj ljubavi i milosrđu koje je Krist imao prema nama, pokazat ćemo isti duh prema bližnjima. Trebamo se međusobno voljeti i poštivati, unatoč očitim pogreškama i manama. Moramo se učiti poniznosti, učiti da se ne oslanjamo na sebe i imati nježne strpljivosti prema pogreškama drugih. Sve će to ukloniti uskogrudnu sebičnost i učiniti nas velikodušnima i darežljivima.

Psalmist kaže: “U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru.” (Psalam 37,3) Uzdajte se u Gospodina! Svaki dan donosi svoje terete, brige i nedoumice; i kad se sretnemo — kako li smo samo spremni pričati o svojim poteškoćama i nevoljama! Opterećuje nas toliko nepotrebnih briga, prepuštamo se tolikim strahovima, govorimo o takvom bremenu muka — da bi netko mogao pomisliti kako nemamo milosrdnog nježnog Spasitelja, spremnog da čuje naše molbe i odmah nam pruži pomoć u vrijeme potrebe.

Neki se stalno boje i izmišljaju nevolje. Svakog su dana okruženi dokazima Božje ljubavi, svakog dana uživaju u darovima Njegove providnosti, ali ne primjećuju blagoslove kojima su obasuti. Njihov se um stalno bavi neugodnostima za koje se boje da će ih snaći, a ako se i nađe kakva stvarna mala poteškoća, ona im tako zaslijepi oči da ne vide mnoštvo darova na kojima bi trebali biti zahvalni. Poteškoće s kojima se suočavaju, umjesto da ih približe Bogu, jedinom izvoru pomoći, odvajaju ih od Njega jer bude nemir i nezadovoljstvo.

Činimo li dobro kad smo tako nevjerni? Zašto bismo trebali biti nezahvalni i nepovjerljivi? Ta Isus je naš Prijatelj! Cijelo Nebo zanima se za naše dobro. Ne bismo trebali dopustiti nedoumicama i brigama svakodnevnog života da nam izjedaju misli i mršte čelo. Ako to dopustimo, uvijek će nam nešto dosađivati i smetati. Ne smijemo se prepuštati brigama koje će nas samo rastakati i iscrpljivati i neće nam pomoći podnositi nevolje.

Možda imate poteškoća u poslovima i izgledi su vam sve mračniji, a možda vam prijeti i gubitak; ali nemojte se obeshrabriti — bacite svoje brige na Boga i ostanite smireni i raspoloženi. Molite se za mudrost da razborito upravljate svojim poslovima i tako spriječite gubitak i propast. Učinite sve sa svoje strane da postignete povoljne učinke. Isus je obećao svoju pomoć, ali tek kad vi uložite napor. Kad ste učinili sve što ste mogli, oslanjajući se na našega Pomoćnika, radosno prihvatite ishod.

Bog ne želi da Njegov narod bude preopterećen brigama. Međutim, naš Gospodin nas ne obmanjuje. On nam ne kaže: “Ne bojte se, nema opasnosti na vašem putu!” On zna da postoje nevolje i opasnosti, i zato s nama postupa otvoreno. On ne namjerava svoj narod izvući iz ovog svijeta punog zla i grijeha, već mu želi pokazati najsigurnije utočište. On se molio za svoje učenike: “Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga… U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 17,15; 16,33)

Krist je u svojoj propovijedi na Gori dao svojim učenicima dragocjene pouke o potrebi povjerenja u Boga. Te pouke trebaju hrabriti Božju djecu svih vjekova. One dopiru do naših dana noseći nam obilje savjeta i utjehe. Spasitelj je svojim sljedbenicima ukazao na ptice u zraku koje cvrkuću svoje pjesme hvale, neopterećene brižnim mislima, jer “niti siju, niti žanju”. A ipak nebeski Otac podmiruje njihove potrebe. Spasitelj pita: “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” (Matej 6,26) Veliki Skrbnik za ljude i životinje otvara svoju ruku i opskrbljuje sve svoje stvorove. Ptice u zraku nisu nedostojne Njegove pažnje. On ne stavlja hranu u njihove kljunove, ali skrbi za sve njihove potrebe. One moraju skupljati zrnje koje je On razasuo za njih. Same moraju prikupljati građu za svoja mala gnijezda. Moraju hraniti svoje mlade. One pjevajući odlaze na svoj posao jer “… vaš ih Otac nebeski hrani”. “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” Neće li se Začetnik našega bića, Održavatelj našega života, Onaj koji nas je stvorio na svoju božansku sliku, pobrinuti za sve naše potrebe ako se samo pouzdamo u Njega?

Krist je svojim učenicima ukazao na poljsko cvijeće, izraslo u sjaju svoje raskoši, koje blista jednostavnom ljepotom što ju je dobilo od nebeskog Oca, kao na izražaj svoje ljubavi prema čovjeku. Rekao je: “Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” (Matej 6,28) Ljepota i jednostavnost tih cvjetova iz prirode daleko nadmašuje Salomonov sjaj. Najljepša odjeća, načinjena umjetničkom vještinom, ne može izdržati usporedbu s prirodnom ljupkošću i blistavom ljepotom cvijeća koje je Bog stvorio. Isus je upitao: “Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni!?” (Matej 6,30) Ako božanski Umjetnik jednostavnom cvijeću koje za jedan dan propada daje tako nježne i raznolike boje, koliko će se više brinuti o onima koje je stvorio na svoju sliku? Ta Kristova pouka jest prijekor zabrinutoj pomisli, zbunjenosti i sumnji nevjernog srca.

Gospodin bi želio da sva Njegova djeca, sinovi i kćeri, budu sretna, spokojna i poslušna. Isus kaže: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!… Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!” (Ivan 14,27; 15,11)

Sreća koja se traži iz sebičnih pobuda i izvan puta dužnosti nesigurna je, nepostojana i prolazna; ona nestaje, ostavljajući u duši osjećaj samoće i tuge. A služba Bogu donosi radost i zadovoljstvo jer kršćanin nije ostavljen da putuje nesigurnim putovima, nije prepušten beskorisnim žalostima i razočaranjima. Ako nemamo užitaka u ovom životu, ipak možemo biti radosni očekujući život u budućnosti.

Međutim, čak i ovdje kršćani mogu uživati radost zajedništva s Kristom; oni mogu imati svjetlost Njegove ljubavi i stalnu utjehu Njegove nazočnosti. Svaki korak u životu može nas dovoditi bliže Isusu, pružiti nam dublje iskustvo s Njegovom ljubavi i približiti nas blaženom domu mira. Stoga, ne odbacujmo svoje povjerenje, budimo potpuno sigurni, sigurniji nego ikada prije. “Dovde nam je Jahve pomogao.” (1. Samuelova 7,12) On će nam pomagati do kraja! Gledajmo spomen-stupove, podsjetnike na ono što je Gospodin učinio da nas utješi i spasi iz ruke neprijatelja koji uništava. Živo se sjećajmo svakog djela nježnog milosrđa koje nam je Bog učinio — suza koje nam je obrisao, boli koju je ublažio, briga koje je uklonio, straha koji je rastjerao, potreba koje je zadovoljio, blagoslova koje je izlio — i tako se ojačajmo za sve što nas očekuje na ostatku našega hodočasničkog puta.

Sukob koji je pred nama može nam donijeti samo nove nevolje, ali na ono što se odigralo u prošlosti, i na ono što će se dogoditi u budućnosti, možemo gledati i reći: “Dovde nam je Jahve pomogao.” (1. Samuelova 7,12) “I nek ti mir traje koliko i život!” (Ponovljeni zakon 33,25) Nevolja nikad neće nadmašiti snagu koja nam je dana da je podnesemo. Prema tome, prihvatimo se svojega posla tamo gdje ga nađemo, vjerujući da ćemo, bez obzira na sve što dolazi, dobiti dovoljno snage za podnošenje nevolje.

Uskoro će se otvoriti vrata Neba da kroz njih prođu Božja djeca, a s usana Kralja slave odjeknut će riječi blagoslova poput najljepše glazbe: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!” (Matej 25,34)

I tada će otkupljeni biti dočekani dobrodošlicom u domu koji im Krist pripravlja. Tamo im društvo neće praviti zemaljski ološ — lažljivci, idolopoklonici, pokvarenjaci, nevjernici — nego će se družiti s onima koji su nadvladali Sotonu i božanskom milošću izgradili savršeni karakter. Svaka grešna sklonost i nesavršenstvo koji su ih ovdje mučili, uklonjeni su Kristovom krvlju i njima su darovani savršenstvo i sjaj Njegove slave koja daleko nadmašuje Sunčev sjaj. Iz njih zrači moralna ljepota i savršenstvo Kristovog karaktera, nadmašujući svojom vrijednošću sve vanjsko blještavilo. Oni su bez mane pred velikim bijelim prijestoljem i uživaju dostojanstvo i anđeoske časti.

Gledajući to slavno nasljedstvo koje mu može pripasti, “… što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” (Matej 16,26) Iako je možda siromašan, u sebi ima bogatstvo i dostojnost koje mu svijet nikad ne bi mogao dati. Duša koja je otkupljena i očišćena od grijeha te je sve svoje plemenite sposobnosti stavila u službu Bogu, ima neizmjernu vrijednost. I kad se jedna duša izbavi, radost na Nebu u nazočnosti Boga i svetih anđela izražava se pjesmama svetog pobjedničkog slavlja.