8

Rast u Kristu

Promjena srca kojom postajemo Božja djeca naziva se u Bibliji rođenjem. Na drugom mjestu je uspoređena s klijanjem dobrog sjemena koje je posijao domaćin. Po istoj slici oni koji su se upravo obratili Kristu trebaju kao “tek rođena dječica” (1. Petrova 2,2) “urasti u Njega” (Efežanima 4,15) do visine rasta muškaraca i žena u Isusu Kristu. Ili, slično dobrom sjemenu koje je posijano u polju, trebaju uzrasti i donijeti rod. Izaija za njih kaže: “I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim — na slavu njegovu.” (Izaija 61,3) Te slike iz prirode pomažu nam da bolje razumijemo tajanstvene istine duhovnog života.

Sva ljudska mudrost i umješnost ne mogu udahnuti život ni najmanjoj sitnici u prirodi. Biljke i životinje mogu živjeti jedino životom koji je udahnuo sâm Bog. Isto tako se samo životom od Boga začinje i duhovni život u ljudskom srcu. Ako se čovjek “odozgo ne rodi” (Ivan 3,3), ne može dobiti život koji nam je Krist svojim dolaskom želio dati.

Kao što je sa životom, tako je i s rastom. Bog čini da se pupoljak rascvjetava i da cvijet daje plod. Njegovom se silom sjeme razvija u “… najprije stabljiku, zatim klas — potom pun klas zrna”. (Marko 4,28) Prorok Hošea kaže za Izrael: “… kao ljiljan on će cvasti”. (Hošea 14,6) “Uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit…” (Hošea 14,8) Isus nam kaže: “Promotrite kako rastu ljiljani!” (Luka 12,27) Biljke i cvijeće ne rastu svojim nastojanjem, svojom skrbi, svojim naporom — već uzimanjem onoga što je Bog pripravio da im služi za život. Dijete ne može pridonijeti svojemu rastu nikakvom svojom brigom ili snagom. Tako ni vi ne možete osigurati svoj duhovni rast brigom ili naporom. I biljka i dijete rastu primajući iz svoje okoline ono što im služi za život: zrak, sunčevu svjetlost i hranu. Ono što su darovi prirode životinji i biljci, to je Krist onima koji se uzdaju u Njega. On je njihovo “vječno svjetlo” (Izaija 60,19), “sunce… i štit”. (Psalam 84,11) On će biti “kao rosa Izraelu”. (Hošea 14,6) “Sići će kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju.” (Psalam 72,6) On je živa voda i “kruh… Božji… koji silazi s Neba i daje život svijetu”. (Ivan 6,33)

Nenadmašnim darom svojega Sina Bog je okružio cijeli svijet ozračjem milosti koja je stvarna jednako kao i zrak koji se giba oko Zemljine kugle. Svi koji odluče udisati to životodavno ozračje živjet će i uzrasti do visine rasta muškaraca i žena u Isusu Kristu.

Kao što se cvijet okreće prema suncu da bi mu blistave zrake pomogle u usavršavanju ljepote i simetrije, tako se i mi moramo okrenuti Suncu pravednosti da bi nas mogla obasjati nebeska svjetlost, da bi se naš karakter mogao razvijati po Kristovu uzoru.

Isus je naučavao to isto: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni… Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,4.5) Da biste živjeli svetim životom, vi ovisite o Kristu kao što loza ovisi o matičnom trsu da bi rasla i donosila rod. Odvojeni od Njega, nemate života. Nemate snage oduprijeti se kušnji ili rasti u milosti i svetosti. Nastavajući u Njemu, možete napredovati. Crpeći život od Njega, nećete se sušiti niti ostati bez roda. Bit ćete kao “stablo zasađeno pokraj voda tekućica”. (Psalam 1,3)

Mnogi smatraju da neki dio posla moraju obaviti sami. Pouzdali su se u Krista da dobiju oprost grijeha, ali se sada trude živjeti pravedno vlastitim naporima. Međutim, svaki je takav napor uzaludan. Isus kaže: “Jer bez mene ne možete ništa učiniti!” (Ivan 15,5) Naš rast u milosti, naša radost, naša korisnost — sve to ovisi o našemu jedinstvu s Kristom. Zbog zajednice s Njime svakog dana i sata, zbog nastavanja u Njemu, mi rastemo u milosti. On nije samo Začetnik, već i Završitelj naše vjere! To je Krist, prvi i posljednji i uvijek. On mora biti s nama ne samo na početku i na kraju našega puta, već i na svakom koraku kroz život. David kaže: “Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti.” (Psalam 16,8)

Pitate li: “Kako trebam nastavati u Kristu?” Isto onako kako ste Ga primili u početku. “Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti.” (Kološanima 2,6) “Moj će pravednik živjeti od vjere.” (Hebrejima 10,38) Predali ste se Bogu da budete potpuno Njegovi, da Mu služite i da Ga slušate, i prihvatili ste Krista kao svojega Spasitelja. Niste mogli sami okajati svoje grijehe ili promijeniti svoje srce, ali ste se predali Bogu vjerujući da je On zbog Krista sve to učinio za vas. Vjerom ste postali Kristovi i vjerom trebate rasti u Njemu — dajući i uzimajući. Da biste se predali Njemu i bili poslušni svim Njegovim zahtjevima, trebate dati sve: svoje srce, svoju volju, svoju službu. Vi morate i uzeti sve: puninu svih blagoslova — Krista, da stanuje u vašem srcu, da bude vaša snaga, vaša pravednost, vaš vječni Pomoćnik i da vam daruje snagu da biste bili poslušni.

Posvetite se Bogu ujutro i neka vam to bude prvi posao. Molite se: “Uzmi me, o Gospodine, da potpuno budem Tvoj! Sve svoje planove stavljam pred Tvoje noge. Upotrijebi me danas u svojoj službi. Budi sa mnom, i neka se cijelo moje djelo obavlja u Tebi!” Tako treba biti svakog dana. Svakog jutra posvećujte se Bogu za taj dan. Iznesite Mu sve svoje planove da Njegova providnost pokaže treba li ih ostvariti ili odbaciti. I tako ćete, iz dana u dan, svoj život predavati u Božje ruke; tako će se vaš život oblikovati i postajati sve sličniji Kristovu.

Život u Kristu je život pun spokoja. Možda u njemu neće biti zanosa osjećaja, ali će biti stalnog spokojnog povjerenja. Vi se ne uzdate u sebe, već u Krista! Vaša je slabost sjedinjena s Njegovom snagom, vaše neznanje s Njegovom mudrošću, vaša krhkost s Njegovom izdržljivošću. Ne trebate gledati sebe, ne trebate se baviti sobom — gledajte na Krista! Neka se vaše misli bave Njegovom ljubavlju, ljepotom i savršenstvom Njegova karaktera. Krist u svojemu samoodricanju, Krist u svojemu poniženju, Krist u svojoj čistoći i svetosti, Krist u svojoj neusporedivoj ljubavi — to je tema o kojoj treba razmišljati vaša duša. Ljubeći Njega, oponašajući Ga, potpuno se oslanjajući na Njega, preobrazit ćete se i postati slični Njemu.

Isus kaže: “Ostanite u meni!” (Ivan 15,4) Te riječi sadrže misao o odmoru, postojanosti i povjerenju. On ponovno poziva: “Dođite k meni… i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28.29) Psalmistove riječi izražavaju istu misao: “Smiri se pred Jahvom i njemu se nadaj.” (Psalam 37,7) Izaija kaže: “U smirenu uzdanju snaga je vaša.” (Izaija 30,15) Taj odmor nije u neaktivnosti, jer je u Spasiteljevu pozivu obećanje o odmoru povezano s pozivom na rad: “Uzmite jaram moj na se… Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Matej 11,29) Srce koje najpotpunije počiva u Kristu bit će najozbiljnije i najmarljivije u radu za Njega.

Kad smo zaokupljeni sobom, naš um se okreće od Krista, Izvora snage i života. Sotona se zato stalno trudi odvratiti pozornost od Spasitelja i tako spriječiti zajednicu i vezu duše s Kristom. Svjetovna zadovoljstva, brige, nesigurnosti i životne žalosti, mane drugih ili vaše vlastite mane i nedostaci — Sotona želi skrenuti vaše misli na nešto od toga ili na sve zajedno. Ne dajte se zavesti njegovim lukavstvima! Mnoge koji su stvarno savjesni i koji žele živjeti za Boga on vrlo često navodi da se bave svojim manama i slabostima i tako, odvajajući ih od Krista, namjerava postići pobjedu. Ne smijemo stavljati sebe u središte i onda se prepuštati zabrinutosti i strahu hoćemo li biti spašeni. Sve to udaljuje dušu od Izvora naše snage. Prepustite Bogu brigu o svojoj duši i imajte povjerenja u Njega. Razgovarajte i mislite o Isusu. Neka se vaše “ja” izgubi u Njemu. Odbacite svaku sumnju, odagnajte strah. Kažite s apostolom Pavlom: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) Oslonite se na Boga! On može sačuvati ono što ste Mu povjerili. Ako se prepustite Njegovim rukama, On će učiniti da nadmoćno pobjeđujete u Onome koji vas je ljubio.

Kad je Krist uzeo čovjekovu narav, povezao se s ljudskim rodom vezom ljubavi koju nikakva sila nikad neće moći raskinuti, osim čovjek sâm. Sotona će nam stalno podmetati svoje mamce da bi nas naveo da tu vezu prekinemo, da se namjerno odvojimo od Krista. Upravo tu trebamo biti budni, truditi se i moliti da nas ništa ne navede da izaberemo drugog gospodara, jer to uvijek ovisi o našoj slobodnoj volji. Neka naše oči uvijek gledaju Krista, i On će nas sačuvati. Gledajući Isusa, mi smo sigurni. Ništa nas ne može istrgnuti iz Njegove ruke. Gledajući stalno Njega “… preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha”. (2. Korinćanima 3,18)

Upravo su tako prvi učenici postali slični svojemu dragom Spasitelju. Kad su čuli Isusove riječi, osjetili su potrebu za Njime. Oni su Ga tražili, našli i slijedili. Bili su s Njime u kući, za stolom, nasamo, u prirodi. Bili su s Njime kao učenici s Učiteljem, svakog dana primajući s Njegovih usana pouke o svetoj istini. Gledali su u Njega kao sluge u svojega gospodara da doznaju svoju dužnost. Ti učenici bili su ljudi koji su “patili kao i mi”. (Jakov 5,17) I oni su morali voditi borbu s grijehom. Da bi živjeli svetim životom, bila im je potrebna ista milost.

Čak ni Ivan, omiljeni učenik koji je najpotpunije odražavao Spasiteljevu sliku, nije sâm po sebi imao tu ljepotu karaktera. On ne samo da je bio nametljiv i častohlepan, već i žestok i kivan na sve koji su ga vrijeđali. Ali, kad se upoznao s karakterom božanskog Sina, postao je svjestan svojih nedostataka i ta ga je spoznaja učinila poniznim. Snaga i strpljivost, sila i nježnost, veličanstvo i krotkost — koje je svakog dana gledao u životu Božjeg Sina — ispunili su njegovu dušu divljenjem i ljubavlju. Iz dana u dan Krist je sve više privlačio njegovo srce, sve dok on nije, ispunjen ljubavlju prema Učitelju, izgubio sebe iz vida. Njegova gnjevna i častoljubiva narav došla je pod utjecaj Kristove preobražavajuće sile. Preporađajući utjecaj Svetoga Duha obnovio je njegovo srce. Sila Kristove ljubavi preobrazila je njegov karakter. To je prava posljedica sjedinjenja s Isusom. Kad Krist boravi u srcu, sva narav se mijenja. Kristov Duh i Njegova ljubav omekšavaju srce, obuzdavaju dušu i uzdižu misli i želje prema Bogu i Nebu.

Nakon što je Krist uzašao na Nebo, Njegovi sljedbenici osjećali su kao da je On i dalje s njima; da je osobno nazočan, pun ljubavi i svjetla. Spasitelj Isus, koji je hodao i razgovarao s njima, molio se s njima, izgovarao riječi nade i utjehe njihovim srcima, odnesen je od njih na Nebo, dok se vijest mira još čula s Njegovih usana, i Njegov glas odjeknuo je iz oblaka anđelâ koji su Ga okružili: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20) Uzašao je na Nebo u ljudskom obliku. Znali su da se On nalazi pred Božjim prijestoljem i da je ostao njihov Prijatelj i Spasitelj, da je Njegova ljubav ostala nepromijenjena i da se On i nadalje izjednačuje s napaćenim čovječanstvom. On iznosi pred Boga zasluge svoje dragocjene krvi, pokazuje ranjene ruke i noge da bi podsjetio na cijenu koju je platio za one koje je izbavio. Znali su da je uzašao na Nebo da im pripravi mjesto i da će opet doći da ih uzme k sebi.

Kad su se okupili nakon uzašašća, žarko su željeli iznijeti svoje molbe Ocu u Isusovo ime. Ispunjeni svetim strahopoštovanjem, prignuli su se u molitvi ponavljajući obećanje: “Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” (Ivan 16,23.24) Pružali su ruku vjere sve više i više, s moćnim obrazloženjem: “Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas.” (Rimljanima 8,34) Dan Pedesetnice donio im je prisutnost Utješitelja, o kojemu je Krist rekao da će “biti u vama”. (Ivan 14,17) Dodao je: “Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama.” (Ivan 16,7) Otad je Krist trebao stalno Duhom prebivati u srcu svoje djece. Njihova veza s Njime postala je tješnja negoli kad je On osobno bio s njima. Svjetlost, ljubav i sila Krista koji je stanovao u njima sjala je iz njih, tako da su se ljudi divili gledajući ih i “… prepoznali su u njima Isusove pratitelje”. (Djela 4,13)

Sve što je Krist bio svojim učenicima, On želi biti i svojoj današnjoj djeci. U svojoj posljednjoj molitvi, okružen malom skupinom učenika, On je rekao: “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me.” (Ivan 17,20)

Isus se molio za nas i tražio da i mi budemo sjedinjeni s Njime, kao što je On sjedinjen sa svojim Ocem. Kakve li povezanosti! Spasitelj je o sebi rekao: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti…” (Ivan 5,19); “Otac koji boravi u meni čini svoja djela!” (Ivan 14,10) Prema tome, ako Krist stanuje u našemu srcu, On “proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti”. (Filipljanima 2,13) Mi ćemo raditi kao što je radio On; očitovat ćemo isti duh. I tako, ljubeći Njega i boraveći u Njemu, dostići ćemo “… da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista.” (Efežanima 4,15)

9

Život i rad

Bog je izvor života, svjetlosti i radosti cijelom svemiru. Kao svjetlosne zrake Sunca, kao vodena struja koja izbija iz živog izvora, od Njega se izlijevaju blagoslovi na sva Njegova stvorenja. I gdje god je u srcima ljudi život od Boga, izlijeva se na druge u obliku ljubavi i blagoslova.

Naš Spasitelj nalazio je radost u podizanju i otkupu grešnika. Da bi to postigao, nije svoj život smatrao previše dragocjenim, već je pretrpio križ ne mareći za sramotu. Anđeli su također stalno na poslu, skrbeći za sreću drugih. U tome je njihova radost. Ono što bi sebično srce moglo smatrati ponižavajućom službom — služenje bijednima i po karakteru i položaju nižima od njih — to je djelo bezgrešnih anđela. Duh Kristove ljubavi koja je žrtvovala sebe, to je duh koji prožima Nebo i sačinjava samu srž nebeskog blaženstva. To je duh što će ga imati Kristovi sljedbenici, djelo koje će oni obavljati.

Kad Kristova ljubav ispunjava srce, ona se ne može skriti, kao što se ne može skriti miomiris. Njezin sveti utjecaj osjećat će svi s kojima se budemo susretali. Kristov duh u srcu sličan je izvoru u pustinji koji teče da bi osvježio, i u onima koji su blizu smrti probudio želju da se napiju vode života.

Ljubav prema Isusu pokazat ćemo željom da radimo kao što je On radio — na blagoslov i uzdizanje čovječanstva. Ona će navoditi na ljubav, nježnost i sućut prema svim stvorenjima o kojima skrbi naš nebeski Otac.

Spasiteljev život na Zemlji nije bio ispunjen dokolicom i ugađanjem sebi; On je ulagao stalne, ozbiljne, neumorne napore da spasi izgubljeno čovječanstvo. Od jaslica do Golgote išao je putom samoodricanja; nije tražio da bude oslobođen mučnih zadataka, teških putovanja, iscrpljujuće brige i rada. Rekao je da Sin Čovječji “… nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih”. (Matej 20,28) To je bio najuzvišeniji cilj Njegova života. Sve drugo je bilo manje važno i podređeno tome. Njegovo jelo i piće bilo je da ispuni Božju volju i završi Njegov posao. U svojemu radu nije isticao sebe niti tražio osobne koristi.

Tako će i oni koji su dobili Kristovu milost biti spremni prinijeti svaku žrtvu da bi i drugi, za koje je On umro, mogli primiti nebeski dar. Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da svojim boravkom u svijetu načine svijet što boljim. Taj duh je pravi rod istinski obraćene duše. Čim netko dođe Kristu, u njegovu se srcu rađa želja da objavi drugima kakvog je dragocjenog Prijatelja stekao u Isusu. Spasonosna i posvećujuća istina ne može ostati zatvorena u njegovu srcu. Ako smo odjeveni u Kristovu pravednost, ako smo ispunjeni radošću Njegova Duha koji u nama prebiva, ne možemo ostati na miru. Ako smo iskusili i vidjeli kako je dobar Gospodin, imat ćemo o čemu govoriti. Poput Filipa, kad je našao Spasitelja, pozvat ćemo i druge k Njemu. Trudit ćemo se da im prikažemo svu Kristovu privlačnost i nevidljivu stvarnost svijeta koji će doći. U nama će plamtjeti želja da idemo putom kojim je Isus prošao. Duboko ćemo čeznuti da i drugi oko nas ugledaju “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta”. (Ivan 1,29)

Napori da budemo blagoslov drugima donosit će blagoslov i nama. Upravo nam je zato Bog i pružio priliku da sudjelujemo u planu spasenja. On je ljudima osigurao prednost da dobiju dio u božanskoj naravi i da, sa svoje strane, šire blagoslove svojim bližnjima. To je najviša čast, najveća radost koju je Bog mogao dati ljudima. Oni koji ovako postaju suradnici u djelu ljubavi, dolaze u najveću blizinu svojega Stvoritelja.

Vijest Evanđelja i cijelo djelo službe ljubavi Bog je mogao povjeriti nebeskim anđelima. Mogao se poslužiti i drugim sredstvima da bi ostvario svoju namjeru. Ali je u svojoj neograničenoj ljubavi odlučio nâs učiniti svojim suradnicima, Kristovim i anđeoskim suradnicima, kako bismo mogli uživati blagoslove, radost, duhovnu okrepu i plodove te nesebične službe.

Bolje ćemo se razumjeti s Kristom ako budemo imali zajednicu s Njime u Njegovim mukama. Svaka žrtva koja se prinosi zbog dobra drugih jača duh dobrotvorstva u davateljevu srcu, približava ga sve više Otkupitelju svijeta, koji je “od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom”. (2. Korinćanima 8,9) Život nam može biti na blagoslov jedino ako tako ispunjavamo nakanu s kojom nas je Bog stvorio.

Ako budete pošli raditi onako kako je to Krist naložio svojim učenicima, ako budete zadobivali duše za Njega, osjetit ćete potrebu za dubljim duhovnim iskustvom i većim duhovnim znanjem i bit ćete gladni i žedni pravednosti. Vi ćete se u molitvi boriti s Bogom, vaša će vjera ojačati i sve obilnije ćete piti s izvora spasenja. Protivljenje i nevolje na koje budete nailazili vodit će vas k Bibliji i molitvi. Vi ćete rasti u milosti i u spoznaji Krista i stjecati bogato iskustvo.

Duh nesebičnog rada za bližnje daje karakteru dubinu, stabilnost i Kristovu ljepotu, a onome tko ga ima donosi mir i sreću. Težnje postaju uzvišenije, nema više mjesta tromosti ili sebičnosti. Oni koji ovako razvijaju kršćanske vrline rast će i jačati u radu za Boga. Imat će sposobnost jasnog duhovnog opažanja, postojanu i sve veću vjeru, i bit će sve silniji u molitvi. Božji Duh, djelujući na njihov duh, izaziva u duši sveti sklad kao odgovor na božanski dodir. Oni koji se tako posvete nesebičnom naporu za dobro drugih, najsigurnije grade vlastito spasenje.

Jedini način da netko raste u milosti jest da se nesebično prihvati posla što nam ga je Krist dao — da, prema mjeri svojih sposobnosti, pomaže i bude na blagoslov onima kojima je potrebna naša pomoć. Snaga se stječe vježbanjem; aktivnost je osnovni uvjet života. Oni koji pokušavaju živjeti kršćanskim životom pasivno prihvaćajući blagoslove koje im Božja milost daje, ne čineći ništa za Krista, jednostavno pokušavaju živjeti i hraniti se bez rada. A u duhovnom, isto kao i u tjelesnom životu, to uvijek dovodi do degeneracije i raspadanja. Čovjek koji bi odbio svoje udove izlagati naporu, uskoro bi izgubio svaku sposobnost da se njima služi. Tako i kršćanin koji ne vježba snage što ih je dobio od Boga, ne samo da neće rasti u Kristu, nego će izgubiti i onu snagu koju već ima.

Kristova Crkva je od Boga dobila zadaću spašavanja ljudi. Njezino je poslanje da svijetu odnese Radosnu vijest. To je obveza svakog kršćanina. Svaki pojedinac, u skladu s darovima i prilikama koje ima, treba ispuniti Spasiteljev nalog. Kristova ljubav koja nam je otkrivena čini nas dužnicima svima koji ne poznaju Krista. Bog nam je dao svjetlo, ne samo za nas same, već i za sve njih.

Da su Kristovi sljedbenici bili svjesni svoje dužnosti, bilo bi ih na tisuće u neznabožačkim zemljama u kojima danas samo jedan propovijeda Evanđelje. I svi oni koji se ne bi mogli osobno prihvatiti tog posla, ipak bi ga podupirali svojim novčanim sredstvima, svojim srcem i svojim molitvama. Osim toga, i u kršćanskim zemljama bi se mnogo ozbiljnije radilo s ljudima.

Da bismo radili za Krista, ne moramo ići u neznabožačke zemlje, ili čak napuštati uski krug svojega doma ako nas dužnost uz njega veže. Mi možemo raditi u krugu doma, u crkvi, među onima s kojima se družimo i onima s kojima nas vežu poslovne veze.

Veći dio svojega života na Zemlji naš Spasitelj je proveo strpljivo radeći u tesarskoj radionici u Nazaretu. Anđeli su pratili Gospodara života dok je rame uz rame hodao sa seljacima i radnicima, koji Ga nisu prepoznavali niti Mu odavali čast. On je jednako vjerno obavljao svoje poslanje kad je radio kao skromni obrtnik, kad je liječio bolesne ili hodao po vjetrom uzburkanim valovima Galilejskog jezera. Prema tome, i u najskromnijim životnim dužnostima i na najnižim položajima možemo ići i djelovati s Isusom.

Apostol kaže: “Neka svatko, braćo, ostane s Bogom u onom stanju u kojem ga je zatekao poziv.” (1. Korinćanima 7,24) Poslovni čovjek može tako voditi svoje poslove da svojom vjernošću proslavi svojega Učitelja. Ako je pravi Kristov sljedbenik, tad će svoju religiju unositi u sve što čini i ljudima otkrivati Kristov duh. Mehaničar može biti vrijedan i vjeran predstavnik Onoga koji je naporno radio baveći se svojim skromnim životnim pozivom među galilejskim brdima. Svi oni koji se zovu Kristovim imenom trebaju raditi tako da navedu i druge da, videći njihova dobra djela, slave Stvoritelja i Otkupitelja.

Mnogi su odbijali iskoristiti svoje darove u Kristovoj službi opravdavajući se da drugi imaju mnogo više sposobnosti i prednosti. Proširilo se mišljenje kako se samo od posebno talentiranih može zahtijevati da svoje sposobnosti posvete službi za Boga. Mnogi su počeli smatrati da su talenti dani samo određenoj izabranoj skupini, a da su ostali isključeni, pa prema tome nisu ni pozvani sudjelovati u naporima i u nagradama. Međutim, u Kristovoj usporedbi nije tako prikazano. Kad je gospodar kuće sazvao svoje sluge, svakome je dao posao.

U duhu ljubavi možemo i najskromnije životne dužnosti obavljati “kao Gospodinu”. (Kološanima 3,23) Ako je u srcu Božja ljubav, ona će se očitovati i u životu. Oko sebe ćemo širiti ugodno Kristovo ozračje, svojim utjecajem oplemenjivati druge i biti im na blagoslov.

Nemojte čekati posebne prigode ili izvanredne sposobnosti da počnete raditi za Boga. Ne brinite se o tome što će svijet misliti o vama. Ako je vaš svakodnevni život svjedočanstvo čistoće i iskrenosti vaše vjere, ako su vaši bližnji sigurni da im želite biti na blagoslov, vaši napori nikad neće biti potpuno uzaludni.

Najskromniji i najsiromašniji Isusovi učenici mogu biti na blagoslov drugima. Možda i neće biti svjesni da čine neko naročito dobro, ali će svojim nesvjesnim utjecajem pokrenuti valove blagoslova koji će se širiti i produbljivati, a oni sve do dana konačnog obračuna neće ni znati za njihove blagoslovljene posljedice. Oni ne osjećaju niti znaju da čine nešto veliko. Od njih se ne traži da se muče brigom oko uspjeha. Oni samo trebaju ići mirno naprijed, vjerno obavljajući djelo što im ga je dodijelila Božja providnost, i njihov život neće proći uzalud. Njihova će duša postajati sve sličnija Kristu jer su oni Božji suradnici u ovom životu i tako se pripremaju za uzvišeniji rad i nepomućene radosti u životu koji će doći.