““Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu.”“ (1. Korinćanima 15,57)
Ništa ne može biti bespomoćnije i ništa ovisnije od duše koja osjeća svoju ništavost i potpuno se oslanja na zasluge krvi raspetog i uskrslog Spasitelja. Kršćanski život je život ratovanja, neprestanih sukoba. Sastoji se od borbe i stupanja. Zato svako djelo poslušnosti Kristu, svaki čin samoodricanja radi Njega, svaka podnesena nevolja, svaka pobjeda nad kušnjama znači strojevi korak u slavu konačne pobjede.
Ako uzmemo Krista za svojeg vodiča, On će nas sigurno provesti uskim putem. Put može biti težak i trnovit, uspon strm i opasan; može biti zamki nadesno i nalijevo, možda ćemo morati podnositi napore na našem putu, i baš kada budemo umorni i čeznuli za odmorom, možda ćemo morati nastaviti s naporima; baš kada budemo slabi, možda ćemo se morati boriti, kad budemo obeshrabreni, možemo biti pozvani da se nadamo, ali s Kristom kao Vodičem nećemo izgubiti put u besmrtni život, na kraju ćemo dostići željeno Nebo.
Sam Krist je koračao grubom stazom pred nama i poravnao put za naše noge. Uska staza svetosti, taj utrti put kojim hodaju Gospodnji izbavljenici, osvijetljen je od Onoga koji je svjetlo svijetu. Dok pratimo Njegove korake, obasjavat će nas Njegovo svjetlo i, dok odražavamo svjetlo dobiveno od Kristove slave, put će postajati sve svjetliji dok ne osvane pravi dan.
Na prvi pogled može nam biti ugodan put ponosa i ovozemaljskih ambicija, ali kraj mu je bol i tuga. Sebični planovi mogu davati laskava obećanja i držati pred očima očekivanje uživanja, ali ćemo na kraju ustanoviti da nam je sreća zatrovana i život zagorčen nadama koje su u središte stavljale nas same. Kad slijedimo Krista, tada smo sigurni, jer On neće dopustiti silama tame da dotaknu nijednu vlas na našoj glavi. On će sačuvati ono što je povjereno Njegovoj skrbi i mi ćemo biti više nego pobjednici po Onome koji nas je ljubio. (RH, 5. veljače 1895.)