Kultura i drustvo

Raznolikost

Prva žrtva reakcije na napad 11. rujna 2001. nije bio musliman već Sikh, ubijen u saveznoj državi Arizoni, a ne u Afganistanu, i to na benzinskoj crpki gdje je bio zaposlen. Ubio ga je zavedeni rodoljub” koji je svakoga s turbanom smatrao neamerikancem i prijetnjom.


Četiri mjeseca nakon napada, u siječnju 2002., objavljena je brošura u kojoj je slavljena stota obljetnica
Nobelove nagrade. Poznati britanski znanstvenik sir Harry Kroto u uvodu je krivnju za neuspjeh u izbjegavanju katastrofe pripisao nesposobnosti čovječanstva da se oslobodi tradicionalne religije.

Između ove dvije vijesti nema na prvi pogled nikakve veze i nemamo što naučiti iz njih, osim da se radi o predvidivom napadu ateista koji okrivljuje vjernike općenito za postupke muslimanske manjine. Obje su vijesti zapravo sastavni dio pojave koja je prisutna u velikom dijelu zapadnoga svijeta. One ističu sve veći problem za adventističke građane i njihove zajednice, kao i za cjelokupni evangelički pokret usmjeren na očekivanje Kristovog drugog dolaska.

Ovu pojavu možemo sažeti u jednom paradoksu. Društvo na Zapadu istodobno je manje i više religiozno nego u prošlosti. Manje zato što danas velika većina u sekulariziranim, postmodernim društvima na Zapadu svaku organiziranu religiju, a posebno kršćanstvo, uglavnom uopće ne poštuje. Više zato što je društvo sve više multietničko, multikulturalno i prema tome multireligijsko. Kršćanske crkve više nemaju monopol u Europi, Sjevernoj Americi, Australaziji i južnoj Africi. Danas se nalaze u utrci s mnoštvom religija, filozofija i kultova.

To je veliki izazov za adventiste. Kako da navješćujemo evanđelje u području koje, u biti, postaje sve
nepristupačnije?

Zapadni svijet postao je više nego ikad prije utočište brojnih manjina čija kultura i vjera nisu zapadnjačkog podrijetla. Njihove religije kod većine stanovništva često izazivaju sumnjičavost i nerazumijevanje. Zbog toga u društvenim zajednicama sve češće izbijaju sukobi. Adventisti moraju odlučiti koju će ulogu odigrati kao građani u takvom rascjepkanom društvu. Također se suočavamo s potrebom da se miroljubivo odnosimo prema ljudima drugih rasa i religija i onda kad smo poslušni posljednjem Gospodnjem nalogu: “Pođite, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” i “učinite mojim učenicima sve narode” (Marko 16,15; Matej 28,19).

Naviještati Radosnu vijest o raspetom i uskrslom Spasitelju zahtijeva novi pristup. Pritom se više ne radi o objavljivanju biblijskih istina koje adventisti posebno cijene, nego o uvjeravanju ljudi da je ono što Biblija kaže ne samo istina, već da istina uopće postoji.

Adventistička crkva se suočava s ozbiljnim teškoćama u zemljama koje su povijesno bile središte kršćanstva i svi adventisti, vjernici i crkveni službenici, trebaju o tome voditi računa bez obzira na to gdje žive. Valja prepoznati postojanje i razmjere ovih problema i prema tome odrediti prioritete u
suočavanju s njima.

Dobra je vijest da Crkva ne izbjegava probleme s kojima se suočava u zapadnom svijetu i da traži načine njihova rješavanja.

Iznutra i izvana
Uzimajući u obzir cijeli svijet, jedan od najvećih misijskih izazova Adventističke crkve jest raznolikost. Prije nekoliko godina adventisti su počeli rješavati problem unutarnje raznolikosti. Počeli smo isticati potrebu za jednakim postupanjem prema etnički raznolikim crkvenim službenicima, crkvenim zajednicama i studentima. Kao vjerničko tijelo počeli smo shvaćati da postoji raznolikost u našim bogoslužjima, organizaciji pa čak i načinu života.

Ovo nije apstraktni intelektualni problem, već hitna praktična zadaća. Sve veća raznolikost u zapadnom društvu i kulturi otvara velike mogućnosti za ostvarenje naše zadaće ne samo na području koje smo smatrali zavičajnim, već i globalno. Novčana sredstva koja daruju adventisti koji žive u bogatim, razvijenim zemljama pomažu razvitku u cijelom svijetu. Ako mi na Zapadu u tome podbacimo, to će imati globalne posljedice.

Svijet okrenut naopačke?
Prilagoditi se raznolikosti može biti teško jer može izgledati kao da je svijet okrenut naopačke. Društva na Zapadu više nisu homogeni kulturalni blokovi pa se tradicionalne pretpostavke o etničkim i vjerskim manjinama i njihovom načinu života ne mogu više uzeti zdravo za gotovo. To je posebno izraženo u Europi.

Tri mjeseca nakon tragedije 11. rujna, neposredno uoči Božića 2001., jedan je čovjek pokušao srušiti zrakoplov Air Francea s plastičnim eksplozivom u svojoj cipeli. Isprva se pretpostavljalo da je njegova putovnica na ime Richarda Reida krivotvorena. Uostalom, muslimanski teroristi dolaze s Bliskog istoka, iz Afrike ili Azije i imaju islamska imena, zar ne? Ali ubrzo se ispostavilo da je ovaj islamski ekstremist bio pravi Richard Reid rođen u Londonu. Gotovo četiri godine poslije, sva četvorica muškaraca koji su u srpnju 2005. podmetnuli i aktivirali bombe u Londonu, bili su britanski građani.

U proljeće 2002. Nizozemsku je potresao prvi politički atentat nakon tri stotine i trideset godina. Svojeglavi političar Pim Fortuyn ustrijeljen je uoči izbora u kojima bi vjerojatno pobijedio zahvaljujući spremnosti da izazove gnjev i nezadovoljstvo zbog mnogih problema. Posebno je isticao prijetnju za nizozemsko društvo koja po njegovu mišljenju dolazi od useljenika iz zemalja Trećega svijeta. Bilo je vrijeme kad se političara na Zapadu, koji je useljeničku manjinu proglašavao “nazadnom”, moglo bez
opasnosti smatrati konzervativnim – ali Fortuyn je otvoreno priznao da je homoseksualac i izražavao je zabrinutost zbog muslimanskih useljenika koji su odbacivali liberalne, svjetovne vrijednosti koje prevladavaju u nizozemskom društvu. S druge strane, premda bi mnogi kršćani instinktivno prihvatili vjerske vođe koji osuđuju homoseksualnost i predbračne spolne odnose, oni bi se u Nizozemskoj (i drugim europskim zemljama) našli u nezavidnom položaju kad bi pristali uz muslimanske imame koji kamenuju žene zbog preljuba i propovijedaju evanđelje Al-Quaide.

Vjerska gorljivost mnogih useljenika iz zemalja u razvoju u oštroj je suprotnosti s pluralističkim, postmodernističkim vrijednostima građana u “razvijenim” zemljama. Ali reakcija ovih pluralističkih građana često je sve veća netrpeljivost, ne samo prema muslimanima i pripadnicima drugih, navodno “nazadnih” religija, već i pripadnicima evangeličkih kršćanskih crkava koje su izvan glavnog toka kršćanstva – kao što su adventisti.

U Francuskoj se u proljeće 2004. nošenje rubaca kod mladih muslimanki toliko proširilo da je vlast zabranila nošenje vjerskih simbola i odjeće u državnim školama. Međutim, posljedica je bila i zabrana nošenja križeva – i u Francuskoj je bilo mnogo onih koji su izrazili zadovoljstvo što su zabranjeni kršćanski kao i muslimanski simboli.

U Velikoj Britaniji vjerske škole su donedavno mogle dobiti državnu potporu. Takve škole imaju izvanredno veliki uspjeh u obrazovanju djece etničkih manjina (nasuprot državnim školama). Ali 2005. britanski političari svih stranaka, podržani od strane medija, usprotivili su se prijedlozima za većim državnim potporama vjerskim školama. Zašto? Zbog mogućnosti da država na kraju podupire učenje protuzapadnih vrijednosti. Ovo se odnosi na sve religije i primjenjuje se jednako na zahtjeve za potporom muslimanskih škola kao i na zahtjeve konzervativnih, evangeličkih protestanata. Za svjetovne političare i komentatore, ciljevi kreacionista i muslimana čine se jednako opasnima.

Kraj “kršćanskog svijeta”
Činjenica je da je Europa – nekoć kršćanska – danas postkršćanska. Dok je nekoć jezik kršćanstva razumjela većina stanovništva, danas je biblijsko znanje vrlo oskudno. Društvo u cjelini prihvaća postmodernističke i pluralističke vrijednosti tolerirajući sve vjere zato što većina ljudi ne vjeruje ni u jednu. Posljedica je da ljudi jednostavno nisu zainteresirani za religije koje tvrde da imaju apsolutnu istinu.

Ova situacija pogađa i Adventističku crkvu. Povijesno gledano morala je nadvladati mišljenje da je uvezena iz Sjeverne Amerike; danas se smatra “fundamentalističkom” – što je težak zločin u Europi dvadeset prvog stoljeća. Neprihvatljivima se smatraju samo one vjere koje su prijetnja udobnom statusu quo u kojem se sve vjere smatraju višemanje jednakima po vrijednosti i značenju.

Izbor između vjerskih sustava smatra se jednostavno osobnom stvari, slično kao što nekima više odgovaraju Nikeove, a drugima Adidasove tenisice. Prije pet stotina godina reformacija je podijelila kršćanski svijet. Danas su razlike između teologije i ekleziologije papinstva, Martina Luthera ili Jeana Calvina svedene na stvar osobnog ukusa, kao da birate između Giorgija Armanija, Ralpha Laurena ili Calvina Kleina – što je pitanje mode, a ne predmet od vječnog značenja.

što donosi budućnost?
Zbog toga se Adventistička crkva suočava s novim izazovima u evangeliziranju zapadnog društva. U Europi je uspjeh većinom ograničen na zajednice useljenika iz Afrike, Latinske Amerike i Kariba; ili iz istočne Europe.

I to se ne odnosi samo na Europu. I u Sjevernoj Americi religiju zahvaća sve veća sekularizacija; a utjecaj postmodernizma nije ograničen samo na Stari svijet.

U Americi je religija često samo retorika ili način života, a ne svjetonazor koji upravlja razmišljanjem i ponašanjem. Sjeverna Amerika tradicionalno je zemlja s mnogo kultura i rasa, ali ona postaje sve heterogenija – tako da utjecajni suvremeni analitičari tvrde da je američko društvo na rubu samouništenja. Adventistička crkva u Sjevernoj Americi i dalje raste uglavnom zahvaljujući useljenicima koji čine mnoge nove obraćenike.

Rastuća kulturna i etnička raznolikost unutar Adventističke crkve ponekad je bila uzrokom trzavica. Nezadovoljni zbog teškoća Crkve da dopre do većine stanovništva, neki su vjernici za to okrivljavali suvjernike useljeničkog podrijetla. To se nikad ne može opravdati. “Radost zbog jednog obraćena grešnika” (Luka 15,7; vidi Galaćanima 3,28) nije ograničena na grešnike određenog etničkog podrijetla. Ali naš uspjeh među useljenicima ne smije nas zaslijepiti da ne vidimo na koji način većina stanovništva u mnogim zemljama doživljava Crkvu. Osim toga, u zapadnom svijetu crkveno vodstvo, većinom bjelačko, muško, sredovječno, srednjeg staleža, ponekad nije djelotvorno služilo vjernicima Crkve drukčijeg podrijetla.

Međutim, nije sve tako crno: Sveti Duh i dalje pokreće srca muškaraca i žena i Gospodin nastavlja blagoslivljati svoj narod. Činjenica je da je četiri desetljeća materijalizma mnoge u zapadnom svijetu učinilo bogatijima, ali s praznim srcima. Danas postoje snažni pokazatelji, možda više nego ikad u posljednje vrijeme, da postoji spremno tržište za radosnu vijest da je Isusov jaram, kako On sam kaže, “sladak i breme moje lako” i da On daje “spokoj dušama” (Matej 11,18-30). Pozvani smo da nađemo kreativne načine kako to Evanđelje prenijeti onima koji ga trebaju čuti.

Poštovati Boga i jedan drugoga
Vjerska, etnička i kulturalna raznolikost izazov je našim tradicionalnim načinima naviještanja Evanđelja, ali na nju ne treba gledati samo u negativnom smislu. Ona nije nešto s čim moramo “izići na kraj” ili se nagoditi, niti je prepreka koju moramo svladati. Umjesto toga, kao narod ispunjen milosrđem, mi je trebamo objeručke prihvatiti.

Raznolikost nas može obogatiti i kao ljudska bića i kao kršćane. Mi služimo i štujemo Boga koji je pokazao svoju ljubav prema raznolikosti u začudnim varijacijama i vrstama stvorenja koja je stvorio.

I mi trebamo prihvatiti raznolikost zato što je to uistinu jedini način da ostvarimo Gospodnji veliki nalog. Da bi Crkva mogla cvjetati u zapadnom svijetu, propovjednici i vjernici moraju razumjeti svjetonazor drugih kultura i vjera – a to dvoje često ide ruku pod ruku. Samo ćemo s ovakvim razumijevanjem biti spremni pristupiti ovim ljudima. To je obično sposobnost koju očekujemo samo od misionara, ali u postmodernom svijetu tradicionalna središta kršćanstva sada su misionarska područja. Osjetljivost misionara potrebna je upravo tamo gdje sada živimo.

Za Isusa postoji samo jedna rasa – ljudska, za koju je umro da je otkupi. U Njegovo ime i s Njegovim metodama možemo privesti u Njegov zagrljaj pojedince u “svakom narodu i plemenu i jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6).

David Trim

(Znaci vremena 3/2006, Zagreb)

Podijeli