“Blago čovjeku koji čini tako … koji poštuje subotu da je ne oskvrni.” (Izaija 56,2)
Reforma subote koju valja izvršiti u posljednje dane prorečena je u Izaijinom proročanstvu: “Ovako veli Jahve: držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost. Blago čovjeku koji čini tako i sinu čovječjem što se toga pridržava: koji poštuje subotu da je ne oskvrni i koji ruke svoje čuva od svakog zla djela.” …
Kako je vidljivo iz konteksta, ove se riječi odnose na kršćansko doba: “Riječ je Gospoda Jahve koji sabire raspršene Izraelce: ‘Sabrat ću ih još povrh onih koji su već sabrani.’” (Izaija 56,8) Ovdje je prorečeno prikupljanje neznabožaca uz pomoć Evanđelja. A nad onima koji poštuju subotu izrečen je blagoslov. Vidljivo je da se obveza četvrte zapovijedi proteže iz vremena Kristova raspeća, uskrsnuća i uzašašća do vremena kad Njegove sluge svim narodima trebaju naviještati Radosnu vijest.
Subotu, posvećenu Stvoriteljevim odmorom i blagoslovom, svetkovao je nedužni Adam u edenskom vrtu, ali i pali i pokajani Adam nakon što je bio izgnan sa svog prekrasnog posjeda. Svetkovali su je svi patrijarsi, od Abela do pravednog Noe, Abrahama i Jakova. Za robovanja izabranog naroda u Egiptu mnogi su usred sveopćeg idolopoklonstva izgubili poznavanje Božjeg zakona. Ali kad je Gospodin izbavio Izraela, objavio je svoj Zakon sakupljenom mnoštvu zastrašujućom veličanstvenošću kako bi znali Njegovu volju, zauvijek Ga se bojali i bili Mu poslušni.
Od toga je dana do danas na Zemlji sačuvano poznavanje Božjeg zakona i svetkovana subota prema četvrtoj zapovijedi. Premda je “Čovjek bezakonja” uspio pogaziti Božji sveti dan, ipak je i za vrijeme njegove prevlasti bilo vjernih duša koje su na skrovitim mjestima poštovale subotu. Od vremena reformacije u svakom je naraštaju bilo onih koji su je i dalje svetkovali. Premda su često bili izloženi poruzi i progonstvu, oni su svjedočili o neprolaznosti Božjeg zakona i o svečanoj obvezi prema suboti stvaranja. (Veliki sukob, str. 357—359)