Rezultat Kristovog stradanja

“Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.” (Izaija 53,11)
Što je hrabrilo Božjeg Sina tijekom Njegovog života ispunjenog patnjom i žrtvom? Vidio je rezultat patnje svoje duše i nasitio se njegovom spoznajom. Gledajući u budućnost, promatrao je sreću onih koji su zahvaljujući Njegovom poniženju primili oprost i vječni život. Njegovo je uho čulo povik izbavljenih. Čuo je kako otkupljeni pjevaju pjesmu Mojsija i Janjeta. (Djela apostolska, str. 378) “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” U svakom trenutku Kristovog života na našem planetu Bog je ponavljao svoj dar. Krist, koji je bio bez grijeha, postao je vječna žrtva za grešnike da bi oni mogli biti spašeni. On je došao kao čovjek patnje i bio je upoznat s tugom, i oni za koje je došao gledali su u Njega kao nekoga tko je ranjen, koga Bog bije i muči. Čaša patnje stavljena je u Njegovu ruku kao da je On bio krivac, i On ju je popio do kraja. Ponio je grijehe svijeta do samog gorkog kraja. … Nijedna riječ ne može opisati, nikakva mjera obujmiti ljubav koja je otkrivena na križu na Golgoti. … U svakoj boli tjeskobe koju je proživljavao mi vidimo bol Očeve ljubavi. Sam Otac stradao je u veličini svoje svemoćne ljubavi umjesto svijeta koji umire u grijehu. Prinesenom žrtvom dar vječnog života stavljen je nadohvat ruke svakom Adamovom sinu i kćeri. (Letter 100, 1911.) Kristovi otkupljenici su Njegovi dragulji, Njegovo dragocjeno i posebno blago. Oni će biti kao “drago kamenje krune” — “bogatstvo slave … njegova baština među svetima” (Zaharija 9,16; Efežanima 1,18). U njima “vidjet će trud duše svoje i nasitit će se“. Krist je pogledao svoj narod u njegovoj čistoći i savršenstvu kao nagradu za sve svoje patnje, poniženje i ljubav i kao nadoknadu za svoju slavu — Krist veliko središte, od kojega dolazi sva slava. (Review and Herald, 22. listopada 1908.)