„Mnoštvo ga je naroda s uživanjem slušalo.“ (Marko 12,37)
Krist nije zaobilazio nijedno ljudsko biće kao bezvrijedno i beznadno, već je nastojao dati spasonosni lijek svakoj duši kojoj je potrebna pomoć. Gdje god se našao, objavljivao je pouku prilagođenu vremenu i okolnostima. Nadahnjivao je nadom i najgrublje i najmanje iznoseći im misao da mogu postati besprijekorni i bezazleni, i da mogu izgraditi karakter koji će biti sličan Njegovom. Oni mogu postati Božja djeca i svijetliti kao svjetiljke u svijetu iako žive među zlim ljudima. Ovo je bio razlog što su Ga mnogi radosno slušali. Od svojeg djetinjstva radio je za druge čineći da Njegovo svjetlo sjaji usred moralne tame svijeta. Noseći odgovornosti u svojem obiteljskom životu i radeći u nekoliko javnih područja, On je svakome pokazao kako izgleda Božji karakter. On je poticao sve što je imalo veze sa stvarnim interesima u životu, ali mlade nije ohrabrivao da sanjaju o budućnosti. Učio ih je svojim riječima i svojim primjerom da se budućnost određuje prema načinu na koji provode sadašnjost. Naša budućnost je određena našim vlastitim ponašanjem. Oni koji njeguju ono što je pravo, koji rade na ostvarenju Božjeg plana, možda u uskom području djelovanja, koji čine ono što je pravo zato što je pravo, naći će široko područje korisnosti. …
Naša je prednost da sada sudjelujemo u radu i poslanju Isusa Krista. Mi možemo postati Njegovi suradnici. U svakom radu na koji smo pozvani, možemo raditi s Kristom. On čini sve što Mu stoji na raspolaganju da nas učini slobodnima, da naš život koji je toliko sputan i sužen iziđe iz svoje ljušture i počne širiti blagoslov i pomoć drugima. On želi da shvatimo da smo odgovorni činiti dobro i da ćemo, ako ne obavimo posao na koji smo pozvani, nanijeti štetu sami sebi. …
Isus je na svojem srcu nosio teret odgovornosti za spasenje ljudskog roda. On je znao da će ljudi, ako Ga ne prime, ako se ne promijene u namjerama i životu, biti izgubljeni za cijelu vječnost. To je bio teret na Njegovoj duši i On sam je nosio taj teret. Nitko nije znao koliko je velik bio teret koji je počivao na Njegovim plećima; od same mladosti bio je ispunjen dubokom težnjom da postane svjetiljka u svijetu i istinski je namjeravao postati »svjetlo svijeta« (Ivan 8,12). To je i postao i to svjetlo i sada blista svima koji su u tami. Hodimo zato u svjetlu koje nam je On dao. (Youth’s Instructor, 2. siječnja 1896.)