Bog nam kroz cijelu Bibliju govori o tome da nas ljubi. Zato nam je dao poseban znak svoje ljubavi koji nas treba sjećati na Njega i još nas više privući Njegovoj ljubavi. Bog o tom znaku govori u Knjizi proroka Ezekiela: “I svetkujte moje subote, neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš!” (Ezekiel 20,20) Ovo nije jedini tekst koji govori o ovom Božjem znaku. Na mnogo mjesta u Bibliji Bog otkriva značenje i važnost svoje subote.
On je uzeo jedan dan od dvadeset četiri sata i pretvorio ga u subotu. Mnogi kažu da su svi dani isti i da svaki dan može biti subota. Obratimo pozornost na Ivanove riječi: “U dan Gospodnji padoh u zanos.” (Otkrivenje 1,10) Kao što vidimo, Bog ima svoj dan. Mnogi tekstovi to dokazuju.
Kršćanski svijet ima dva dana u koja vrši službu Bogu. Većina ljudi svetkuje prvi dan tjedna, nedjelju, tvrdeći da poštuje taj dan kao uspomenu na Kristovo uskrsnuće. S druge strane, postoji velika skupina onih koji svetkuju sedmi dan tjedna, subotu, jer iskreno kažu da u Bibliji ne nalaze potvrde za svetost nedjelje. Biblija poziva na svetkovanje subote. Svetkovali su je svi patrijarsi i proroci, Božji narod, Isus Krist, Njegova majka Marija i svi apostoli. Postoje dokazi da se subota svetkovala i u kršćanskoj crkvi mnogo stoljeća nakon Kristove smrti.
Subota i stvaranje
“I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” (Postanak 2,2.3) Zapazimo tri činjenice koje su povezane sa stvaranjem subote: Bog je blagoslovio sedmi dan, posvetio ga — što znači da ga je odvojio za svetu uporabu — i treće, odmarao se davši tako primjer čovječanstvu.
“Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.” (Marko 2,27.28) Subota nije židovska, kako neki tvrde, već je stvorena za čovjeka, za sve ljude. To je poseban dan koji je Bog odvojio da čovjek u njemu ostavi svoje poslove i stupi u zajednicu sa svojim Stvoriteljem. Bog je namjeravao da se cijelo čovječanstvo okupi tog dana i iskaže Mu štovanje. On nas ljubi te nam je dao sedmi dio tjedna da ga provedemo u bogoslužju i zajedništvu.
Sinovi Izraelovi
Kad su Izraelci stekli slobodu, dobili su upute o bogoslužju. Dok su bili u egipatskom ropstvu, mnogo su toga zaboravili. Tako su dobili i upute o suboti. Rečeno im je da šest dana prikupljaju nebesku manu, ali sedmoga ne. Šestog dana, u petak, trebali su skupiti dvostruku količinu mane koja će čudom ostati svježa i u subotu (Izlazak 16,26). Ostalih se dana preko noći kvarila. Ubrzo nakon toga objavljene su Božje zapovijedi na Sinaju i subota je dobila središnje mjesto u Zakonu. Ona ne zadovoljava samo ljudske potrebe, već je i dio čovjekovog odgovora na Božju ljubav. Zato je i uključena u moralni Zakon, Deset zapovijedi.
Bog preko proroka Jeremije upućuje nekoliko obećanja Izraelcima ako ostanu vjerni u svetkovanju subote: Jeruzalem će uvijek pripadati Židovima, doći će kraljevi iz drugih zemalja da gledaju njihove običaje i način života, i Davidovo prijestolje ostat će zauvijek (Jeremija 17,24-27). U ovom tekstu, zapisanom šest stoljeća prije Krista, jasno uočavamo Božju želju da čovjek shvati značenje Njegove subote. Međutim, Izrael je odbio poslušati pa je došlo do njihovog postupnog propadanja praćenog nizom poraza, sve dok nije prestao postojati kao država. Jedan je grijeh slijedio za drugim, dok napokon nisu odbacili i Krista kao Mesiju.
Tijekom niza godina izraelski je narod stvorio brojne zabrane u vezi sa svetkovanjem subote. To je dovelo do pretvaranja ovog divnog dana odmora u dan tereta. Kad je Isus došao na Zemlju, nastojao je ukloniti ove ljudske zabrane. Neki danas zaključuju da je Isus svojim postupcima izrazio prijezir prema suboti. To, dakako, uopće nije točno.
Kristovo doba
Kao što smo već rekli, subota je bila predviđena kao dan blagoslova za čovjeka. Isus je pokazao kako se subota ispravno svetkuje. “Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita. … Tada siđe u Kafarnaum, grad u Galileji. I tu je učio u subotu.” (Luka 4,16.31)
Isus je svetkovao subotu ne samo za svojega života. Nakon raspeća i smrti u petak, preko subote je ostao u grobu da bi u nedjelju ustao (Matej 28,1; Marko 16,1.2; Luka 23,56). Kad je Luka, podrijetlom neznabožački liječnik, godinama poslije zapisivao svetu povijest, rekao je da su učenici svetkovali tu subotu u skladu sa Zakonom. Luka ne kaže da su učenici i Isusovi sljedbenici svetkovali subotu u skladu s nekim starim židovskim zakonom ili prema staroj zapovijedi, nego jednostavno iznosi činjenicu: “Potom se vratiše te pripremiše miomiris i pomast. U subotu se nisu micale prema propisu (Zakona).” (Luka 23,56) Kad je subota prošla, Krist je ustao iz groba.
Šestog dana Bog je dovršio svoje djelo stvaranja. Sedmog dana se odmarao. Tisućama godina kasnije, pri raspeću, Isus je glasno povikao: “Svršeno je!” (Ivan 19,30) Veliko djelo otkupljenja čovjeka bilo je dovršeno i Isus se odmarao u subotu.
Neki tvrde da svetkuju nedjelju kao uspomenu na uskrsnuće. Biblija ne kaže da bi to trebalo činiti, a ni Krist to nigdje nije spomenuo. Cijela zamisao o svetkovanju nedjelje nije u skladu s Biblijom.
Evo što piše u Poslanici Hebrejima: “Jer, gdje je posrijedi oporuka, potrebno je donijeti svjedočanstvo o smrti oporučitelja. Opuruka, naime, postaje valjana smrću, jer nikada nema vrijednosti dok živi oporučitelj.” (Hebrejima 9,16.17) Kristova oporuka uključuje uspomenu Gospodnje večere — spomen na Njegovu krv prolivenu za naše grijehe. Ona uključuje krštenje — uspomenu na smrt, pokop i uskrsnuće. Jedno je uspomena na ispaštanje za grijehe, a drugo uspomena na ulazak u novi život s Kristom. Međutim, u Kristovoj nepromjenjivoj oporuci nema nedjelje kao svetog dana. On nikada nije svetkovao nedjelju niti je tražio od drugih da to čine. U navedenom tekstu jasno piše da smrt oporučitelja čini oporuku valjanom. Kad ne bi bilo tako, Krist se mogao i krstiti i poslije svojega uskrsnuća, ili slaviti Gospodnju večeru poslije uskrsnuća. Tada bi ovi obredi bili od većeg značenja za učenike. Međutim, On ih je uključio u svoju nepromjenjivu volju i oporuku.
Apostolsko doba
Krist je rekao da Njegovi sljedbenici trebaju svetkovati subotu: “Molite da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu.” (Matej 24,20) Apostoli su svetkovali subotu kako im je On zapovjedio.
Pavlov primjer
Pavao u više biblijskih tekstova otkriva svoj odnos prema suboti (vidi Djela 16,12.13; 13,42.44 i Hebrejima 4,9.10). On od neznabožaca nikad nije tražio da svetkuju neki drugi dan. Pavao je u Korintu svetkovao najmanje sedamdeset osam subota, jer je s vjernicima u tom gradu svetkovao svaku subotu godinu i pol dana (Djela 18,4.11).
Posljednje vrijeme
Od apostola pa sve do danas uvijek je bilo onih koji su svetkovali subotu. Mnogi od njih bili su progonjeni. Kelti u Škotskoj, valdenzi u sjevernoj Italiji i Etiopljani sve do 16. stoljeća, bili su primjer onih koji su stoljećima svetkovali subotu.
Isusov učenik Ivan piše: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” (Otkrivenje 14,12) Ovdje Ivan govori o Božjem narodu u posljednje vrijeme. Kao što je bila u starom Izraelu, subota je i danas znak između Boga i Njegovog naroda. Bog poziva svoj narod da se vrati svetkovanju subote.
Subota na novoj Zemlji
Završnu i veličanstvenu misao o suboti nalazimo u Izaiji: “Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom — riječ je Jahvina — tako će vam ime i potomstvo trajati. Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim — govori Jahve.” (Izaija 66,22.23) Subota ima svoj početak u Edenskom vrtu, kad je čovjek bio još bezgrešan. Kad se Krist vrati i povrati Zemlju u stanje u kojem je bila prije grijeha, čovjek će i dalje imati poseban dan za bogoslužje i zajedništvo s Bogom.
Da, Bog je subotu dao čovjeku za sva vremena. Isus je nikad nije promijenio. “Isus Krist isti je jučer i danas i zauvijek će biti isti.” (Hebrejima 13,8) Bog želi da slijedimo Kristov primjer i budemo na strani Adama, Henoka, Abrahama, prorokâ, učenikâ i apostolâ.
David Currie