Kad sam imala trinaest godina, prestala sam slušati u crkvi. U četrnaestoj sam probušila uši. S petnaest sam počela izbjegavati subotnju školu.
U tim godinama mislila sam da mi crkva ne nudi ništa. Znala sam nekoliko biblijskih redaka i molitvu Očenaš napamet. Poznavala sam pjesme koje su se pjevale na bogoslužjima i vjerovala da me Bog voli. S petnaest godina mislila sam da je to sve što trebam znati.
Sa šesnaest sam prestala dolaziti u crkvu.
Sa sedamnaest sam naučila plesati.
Kad sam imala osamnaest godina, zamalo sam izgubila majku.
Onog trenutka kad su me nazvali iz bolnice, bila sam sigurna da me Bog kažnjava. Dok se mama borila za život, ja sam optuživala Boga da nije fer. Pošto već dvije godine nisam išla u crkvu, mislila sam da me Bog progoni, otprilike onako kako me propovjednik upozorio da “Bog kažnjava grešnika”. S osamnaest godina bila sam uvjerena da me Bog mrzi.
Smatrala sam da to nije pravedno. Cijeli svoj život do tada provela sam pokazujući da volim Boga; bila sam poslušna Njegovim Zapovijedima, voljela sam uglavnom sve bližnje, pjevala u dobrotvorne svrhe uoči Božića i redovito davala desetinu od svojega džeparca. Što sam još trebala činiti?
U redu, nisam više išla u crkvu. Velika stvar. Zaključila sam da znam dovoljno o Bogu, tako da više nemam potrebe ići na bogoslužja. Ionako tamo nikome nisam bila potrebna. Važila sam za buntovnicu. Nosila sam pogrešnu odjeću, govorila pogrešne riječi, družila se s pogrešnim osobama.
Ako ne mogu biti kao ostali u crkvi, zašto da je ne napustim? Zato sam otišla. Bila sam sretna; bar sam pokušavala uvjeriti sebe da je tako.
Kad se dogodilo da mi je majka skoro umrla, shvatila sam da nisam tako sretna. Osjećala sam se usamljenom i, po prvi puta u životu, nisam se imala kamo okrenuti niti kome otići.
Prije sam vjerovala da će Bog uvijek biti tu da mi pruži utjehu. Konačno, ja nikad nisam prestala vjerovati u Njega; prestala sam samo vjerovati u crkvu. Ali Bog sada nije bio uz mene. On mi je sada bio neprijatelj koji je prijetio da će mi uzeti mamu zato što sam loša kršćanka. S osamnaest godina shvatila sam da sam usamljena.
Razmišljala sam o molitvi; ali, kome da se molim? Ako me Bog progoni zbog mojeg napuštanja crkve, sigurno neće biti raspoložen slušati me. Prepustila sam zato rodbini da se brinu i mole za mamu. Njih će Bog sigurno uslišati jer se ne ljuti na njih, budući da oni svakog tjedna griju klupe u crkvi.
Sve ovo me je raspalilo. Zbog čega majčino zdravlje mora biti ugroženo zato što sam ja nešto učinila? Je li moguće da je Bog stvarno srdit na mene zato što ne pohađam crkvu? Zar je toliko važno da idem u crkvu da bi me Bog volio?
Na ova pitanja nisam nalazila odgovor.
Tek kad sam pošla na koledž, dobila sam odgovore koje sam tražila. Jednog dana, na satu vjeronauka, na razmišljanje me potaknuo nastavnik koji je, umjesto uobičajenog gradiva, iznenada cijelom razredu postavio pitanje:
— Koliko od vas redovito ide u crkvu?
Otprilike jedna trećina ruku se polako podigla.
— Što je s ostalima? Zašto vi ne idete u crkvu? — upitao je nastavnik kad je vidio odgovore na svoje pitanje.
— Ja odem u prirodu! — doviknuo je glas iz posljednjih redova. — Tamo najbolje mogu služiti Bogu.
Ostali su šutjeli i povremeno pogledali bezizražajna lica oko sebe. Nitko se nije htio sramotiti otkrivanjem osobnih razloga za izbjegavanje crkve. I ja sam šutjela. Neki su polako počeli navoditi već otrcane fraze da su “vjernici staromodni”, da “previše osuđuju”, da se “ponašaju zaštitnički” i tako dalje. Mnogi su, slično meni, osjećali da je glavni razlog to što ne žive onako kako priliči dobrim mladim kršćanima.
Nakon sata odlučila sam nasamo porazgovarati s nastavnikom o Bogu i Njegovim pravilima u vezi s crkvom.
— Profesore, — pitala sam ga kad se učionica ispraznila, — da li se Bog stvarno toliko ljuti kad netko prestane ići u crkvu, da se želi osvetiti?
— Ne znam, Jenifer, može li se Bog tako naljutiti zbog toga. — odgovorio je nastavnik, a lice mu se razvuklo u osmijeh razumijevanja.
— Mislim, da li se osvećuje zbog toga? Kad, primjerice, netko godinama više ne ide u crkvu?
— Ne! — odgovorio je nastavnik nakon kratkog razmišljanja. — Bog nije osvetoljubiv i ne inati se. On ne kažnjava one koji nisu zadovoljni s crkvom. On je osnovao crkvu kao mjesto gdje ljudi mogu rasti u Njemu. Crkva je poput tora za Njegovo stado. Ako se ljudi ne osjećaju ugodno u Njegovoj kući, On se ne ljuti na njih; samo je razočaran.
— Što On očekuje od nas koji ne idemo u crkvu?
— Možda da pokušamo promijeniti stvari koje nam ne odgovaraju, da bismo načinili crkvu boljim mjestom za kršćansko napredovanje? — rekao je nastavnik upitno prije nego što je izišao iz učionice.
Ostavio me je samu s različitim mislima. Danima sam se vraćala na ovaj razgovor. Pokušavala sam razvrstati osjećaje. Nastavnik me je uvjerio da me Bog ne kažnjava zbog nedolaženja u crkvu, već se kažnjavam ja sama. Bog nije prouzročio bolest moje majke zato što sam ja napustila crkvu, kao što je nije ni izliječio zato što je ostatak rodbine redovito odlazio u crkvu. Osjećajući se krivom zbog toga što sam napustila crkvu, optuživala sam Boga za moju nevolju, iako to nije bila Njegova krivnja.
Ipak, nisam bila sigurna da se želim vratiti u crkvu. Što ako ono što mi se nije sviđalo još uvijek postoji tamo? Što ako me vjernici napadnu i čak osude, govoreći: “Mi smo ti govorili…?” Što ako propovjednik iznenada, za vrijeme propovijedi, zastane i upita me izravno gdje sam bila sve te godine?
Osim toga, osjećala sam se usamljenom. Razlikovala sam se od drugih. Nisam ispunjavala zahtjeve strogih vjernika za besprijekornu kršćanku. Imala sam probušene uši. Slušala sam rock glazbu. Bila sam sigurna da me vjernici ne žele, čak i ako me Bog želio vidjeti u crkvi.
Nakon tjedana velikih razmišljanja, odbacila sam sve argumente “što ako” i odlučila otići u crkvu. Samo jedan posjet. Jedan posjet neće boljeti. Ako se počnem osjećati nelagodno, izići ću. Nisam namjeravala ići više puta.
Tijekom tjedna smirila sam živce, u subotu obukla najkonzervativniju odjeću koju sam imala, jer nisam željela biti “crna ovca”, i uputila se u crkvu. Stigla sam prije početka bogoslužja i sjela u zadnji red, blizu vrata, da mogu zbrisati zako zatreba.
Moj strah se pokazao bezrazložnim, jer me uskoro zaokupila rasprava koja će potpuno promijeniti moje mišljenje o crkvi.
Umjesto klasične subotnjoškolske pouke, propovjednik je svih četrdeset i pet minuta iskoristio za pitanje koje je postavio crkvi: “Zašto vjernici napuštaju crkvu?”
Umjesto da skočim i odmah odgovorim što mislim, samo sam sjedila i slušala. Odgovori vjernika su me iznenadili. Mnogi od onih koje sam smatrala “pobožnima”, to jest licemjernima, priznali su da su neki od njihovih prijatelja napustili crkvu jer su tražili mjesto gdje će se osjećati prihvaćeno. Neki su priznali da su otjerali vjernike svojim “osuđivačkim i tradicionalističkim” držanjem. Čak je i sestra Owens, starija organistica u crkvi, potvrdila da joj nedostaje “more nasmijanih mladih lica” svake subote.
Nakon ove rasprave moji su se stavovi promijenili. Gledajući vjernike, za koje sam prije mislila da su uskogrudni i strogi, kako izražavaju brigu i ljubav za one koji su, poput mene, napustili “dom”, shvatila sam da sam željena. Shvatila sam, također, da sam ista kao vjernici koje sam prezirala; da sam naivna, sklona osuđivanju i prilično usamljena. Slično ostalim vjernicima, bilo mi je potrebno mjesto na kojem ću osjećati da sam poželjna, mjesto zajedništva, mjesto koje ću zvati “domom”.
Tog dana razumjela sam da je Božja crkva moj dom, a ne “sveta” zgrada s lijepim prozorima, krstionicom i uobraženim vjernicima. Ona je zaklon, obitelj, dom. I kao u svakom domu, moguće je da se pojave nesuglasice i čak svađe. Međutim, ako se obitelj drži čvrsto, njezini članovi mogu pomoći jedni drugima u rješavanju problema. Tog dana shvatila sam da sam potrebna toj obitelji i da je meni potrebna ta obitelj.
Iako još nije bilo sve kako treba, počela sam redovno dolaziti u crkvu. Još uvijek sam imala probušene uši i slušala rock. Ali više nisam bila sama; bila sam kod kuće.
S devetnaest godina sam se vratila u crkvu.
S dvadeset godina sam se krstila.
S dvadeset jednom sam bila sigurna da me Bog voli.
Jennifer McCarthy-Tyner