“Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” (2. Korinćanima 12,9)
Ne možemo se sami izbaviti iz ponora grijeha u koji smo upali. Naša su srca zla, i mi ih ne možemo promijeniti. “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!” (Job 14,4) “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može” (Rimljanima 8,7) Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski napori, sve to ima svoje područje djelovanja, ali ovdje je neučinkovito. Možda se time može postići izvanjska ispravnost u ponašanju, ali se ne može promijeniti srce; ne mogu se očistiti životni izvori. Da bi se čovjek mogao promijeniti, ostaviti grijeh i postati svet, mora postojati sila koja djeluje iznutra, novi život odozgo. Ta sila je Krist. Samo Njegova milost može pokrenuti zamrle sposobnosti duše i privući ih Bogu i svetosti.
Spasitelj je rekao: “Tko se odozgo ne rodi” — ako ne primi novo srce, nove želje, namjere i pobude koje vode u novi život — “taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega”. (Ivan 3,3) Mišljenje da je dovoljno razvijati samo ono dobro koje u čovjeku po prirodi postoji, kobna je zabluda. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite.” (Ivan 3,7) O Kristu je napisano: “U njoj [u Riječi] bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Ivan 1,4) “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)
Nije dostatno osjetiti Božju blagost, vidjeti dobronamjernost i očinsku nježnost Njegova karaktera. Nije dovoljno razaznati mudrost i pravednost Njegova Zakona i shvatiti da je utemeljen na vječnom načelu ljubavi. Apostol Pavao je sve to vidio kad je uskliknuo: “Priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar.” (Rimljanima 7,16) “Stoga: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra” (Rimljanima 7,12), ali, ispunjen gorčinom očaja i duševne muke, dodaje: “A ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha.” (Rimljanima 7,14) Čeznuo je za čistoćom i pravednošću, koje nije mogao postići svojom snagom; zato je i uzviknuo: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Takav isti krik otimao se iz umornih srca u svim zemljama i u sva vremena. Ali, svima se može dati samo jedan jedini odgovor: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) (Put Kristu, str. 15—17)