“Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Matej 5,48)
Kao bića kojima je Gospodin Bog dao sposobnost prosuđivanja i djelovanja, trebali bismo koristiti svoje snage u skladu s božanskim ciljem. Bog želi biti proslavljen u djelima svojih ruku. Zato će Mu svaki čovjek morati podnijeti izvještaj o tome kako je koristio povjerene talente. Naša je obveza da pravilno koristimo svoje sposobnosti kako bismo se pripremili za vječni život u Božjem kraljevstvu. Od svakog ljudskog bića Bog zahtijeva savršenstvo. U životu moramo biti savršeni kao što je Bog savršen u svojem božanskom karakteru.
Bog je sve stvorio za čovjeka učinivši ga samo malo nižim od anđela. Ali Adam je bio neposlušan i ostavio je svojem potomstvu grijeh u naslijeđe. Bez obzira na to, Bog je dao svojega jedinorođenog Sina za otkup ljudskog roda. Krist je na sebe preuzeo ljudsku narav i stupio na tlo na kojem je Adam pao, da bi bio kušan i provjeravan kao što se svi ljudi kušaju. Sotona Mu je prišao kao anđeo svjetla kako bi ga naveo da učini grijeh, i na taj način u potpunosti prepusti ljudski rod vladavini zla. Ali Krist je pobijedio! Sotona je poražen, a ljudski rod je dospio u povoljniji položaj pred Bogom.
Kad je Otac dopustio svojem Sinu da živi i umre za čovjeka, On je sve blago Neba stavio nama na raspolaganje. Zato nemamo izgovora za grijeh. Bog nam je dao sve moguće prednosti da bismo se imali snage oduprijeti kušnjama neprijatelja. Da je čovjek, kada je bio kušan, postupio kao Krist, on bi svojoj djeci i djeci svoje djece pružio primjer postojane čistoće i pravednosti i ljudski rod se ne bi iskvario, već bi postajao sve bolji. …
Mnogi u ovo naše vrijeme postupaju kao da je to nevažno pitanje. Ali da je ljudska obitelj, makar i nakon Adamovog pada, postupala u skladu s Kristovim primjerom, svaki otac i svaka majka postali bi svojoj djeci uzor ponašanja kakvo je potrebno da bi ispunili svoje obveze prema Bogu. Tada bi ovaj svijet bio kao Edenski vrt. Zemlja, koja je sada pustinja grijeha, radovala bi se i procvjetala kao ruža. (Letter 143, 5. studenoga 1900., starješini McClureu, propovjedniku u Kaliforniji)