šećerna bolest (diabetes mellitus) je kronično stanje relativnog ili apsolutnog manjka inzulina, čija je posljedica povećanje glukoze u krvi. Inzulin je hormon gušterače (pankreasa), žlijezde s unutarnjim i vanjskim lučenjem, koja je smještena između želuca i dvanaesnika. Takozvane betastanice gušterače stvaraju i u krv izlučuju inzulin – koji je potreban za ulazak glukoze u sve stanice tijela. Na stanicama postoje inzulinski receptori čiji je učinak sličan bravi, a inzulin je ključ koji otvara ovu bravu i tako omogućuje ulazak šećera (glukoze) u stanice. Tako inzulin smanjuje koncentraciju glukoze u krvi. Gušterača, osim inzulina, u svojim takozvanim alfa-stanicama proizvodi drugi hormon – glukagon, čiji je učinak suprotan inzulinu, a povećava koncentraciju glukoze u krvi. Glukagon može povećati glukozu u krvi razgradnjom glikogena (složenog šećera) iz jetrenih rezervi. Međudjelovanjem inzulina i glukagona održava se razina glukoze u krvi unutar normalnih granica (između 3,4 i 6,1 mml/l).
šećerna bolest je najrasprostranjeniji metabolički poremećaj, koji je kroničan i neizlječiv, ali se adekvatnom regulacijom glukoze u krvi može bitno poboljšati kvaliteta života i produljiti životni vijek oboljelih. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u svijetu ima oko 190 milijuna oboljelih, a predviđa se da će ih do 2025. biti 330 milijuna. U Hrvatskoj ima više od 170 tisuća bolesnika, a oko 70 tisuća njih i ne znaju da su bolesni.
Dijagnoza šećerne bolesti uspostavlja se mjerenjem glukoze u krvi. Ako se u dva mjerenja natašte nađu koncentracije glukoze 7,0 mmol/l ili više, riječ je o šećernoj bolesti. U nejasnim slučajevima rade se i test-opterećenja glukozom (OGTT – Oral Glucose Tolerance Test) kada se natašte popije 75 g glukoze u 2,5 dl vode, pa ako se nakon dva sata nađe koncentracija glukoze u krvi veća ili jednaka 11,1 mml/l, potvrđuje se dijagnoza šećerne bolesti.
Ako OGTT nakon dva sata pokazuje vrijednosti glukoze između 7,8-11,1 mml/l, radi se o takozvanoj oštećenoj toleranciji glukoze, a ako su vrijednosti glukoze natašte između 6,1-7,0 mml/l, o poremećenoj glikemiji natašte. Oštećena tolerancija glukoze ne mora se uvijek razviti u šećernu bolest, ali najčešće dovodi do nastanka šećerne bolesti. Oštećena tolerancija glukoze predstavlja i veliki rizik za nastanak kardiovaskularnih bolesti (češće aterosklerotske promjene krvnih žila, što uzrokuje moždane i srčane udare).
Tipovi šećerne bolesti i komplikacije
Postoji više tipova šećerne bolesti:
- tip 1 – zbog razaranja beta-stanica gušterače dolazi do potpunog nedostatka inzulina
- tip 2 – poremećaj je dvojak: dolazi ili do neosjetljivosti na inzulin s nedostatkom inzulina, ili pak do nedostatka inzulina s neosjetljivošću na inzulin ili bez nje
- trudnička šećerna bolest – javlja se u trudnoći
- drugi specifični tipovi: autoimuni, idiopatski
Najzastupljeniji je tip 2, koji se nalazi u preko 90% ljudi oboljelih od šećerne bolesti, dok je tip 1 zastupljen u manje od 10% slučajeva.
Komplikacije šećerne bolesti dijele se na akutne i kronične. Akutne komplikacije su:
- hiperglikemija – porast glukoze u krvi
- hipoglikemija – pad glukoze u krvi
- dijabetička ketoacidoza i koma
- nastupa kod velikog povećanja glukoze u krvi uz zakiseljavanje organizma
- hiperosmolarno neketotičko stanje i koma – nastupa kod velikog porasta glukoze u krvi uz gubitak tekućine
Kronične komplikacije su:
- mikroangiopatije – progresivno sužavanje malih krvnih žila (oka, bubrega, živaca itd.)
- makroangiopatije – progresivne aterosklerotične promjene većih krvnih žila (mozga, srca, nogu itd.)
- nefropatije – oštećenje bubrega do potpunog zatajenja organa, kada je potrebna dijaliza ili transplantacija
- retinopatije – bolesti očiju s oštećenjem vida, a često i sljepoća
- neuropatije – bolesti živčanog sustava – bolesti srca i krvnih žila s
- posljedičnim srčanim ili moždanim udarom koji su vodeći uzroci smrti kod dijabetičara
Prevencija
Zbog svega navedenog prevencija šećerne bolesti je vrlo važna. A da bismo znali kako spriječiti nastanak šećerne bolesti (mislim prije svega na najčešći tip 2 koji je zastupljen u preko 90% dijabetičara), trebamo se upoznati s rizičnim čimbenicima za nastanak šećerne bolesti. Oni su sljedeći:
- pretilost – povećana tjelesna težina
- nepravilna prehrana
- nedostatak tjelesne aktivnosti
- stres
- obiteljska sklonost
- dob
Na prva četiri rizična čimbenika svaki čovjek može bitno utjecati i na taj način smanjiti rizik od nastanka šećerne bolesti, a na zadnja dva čimbenika ne može utjecati.
Osobe s dijabetesom tipa 2 su pretile (tj. imaju povećanu tjelesnu težinu) u oko 80% slučajeva. S obzirom na to da se na ovaj čimbenik može utjecati, trebalo bi više poraditi na izbjegavanju pretilosti.
Također se može dosta učiniti na prevenciji ako se pazi na pravilnu prehranu (izbjegavanje koncentriranih ugljikohidrata i suvišnih masnoća te umjerenost), a također je potrebno izbjegavati stres i svakodnevno biti tjelesno aktivan. Nastanak šećerne bolesti najčešće ovisi o ova četiri nabrojena rizična čimbenika. Zato treba ozbiljno poraditi na tome da se oni izbjegnu, a ako se to propusti pa se razvije šećerna bolest, potrebno ju je energično liječiti.
Liječenje
Glavna načela liječenja šećerne bolesti jesu:
- edukacija i samokontrola
- uravnotežena prehrana
- redovita tjelesna aktivnost
- tablete
- inzulin
Budući da liječenje šećerne bolesti traje doživotno, prije svega je potrebno steći potrebno znanje o ovoj bolesti, njezinim komplikacijama, načinima njihovog sprečavanja i liječenju. Uspješnost liječenja uvelike ovisi o educiranosti bolesnika, njegovoj prilagodbi, promjeni ponašanja u prehrani i tjelesnoj aktivnosti. Pritom je važna osobna motivacija. U početku bolesti, kad se uspostavi dijagnoza, mogućnosti liječenja su vrlo velike; nažalost, motivacija je obično slaba jer se komplikacije još nisu u potpunosti razvile te nedostaju subjektivne tegobe. S razvitkom komplikacija i subjektivnih tegoba motivacija raste, ali je mogućnost liječenja sve manja dok na kraju neke komplikacije ne postanu nerješiv problem. Zato je vrlo važno da motivacija bude velika odmah na početku, kako bi se komplikacije izbjegle ili maksimalno odgodile.
U pogledu prehrane potrebna je maksimalna edukacija, ali je najvažnije to znanje primijeniti. Ima mnogo ljudi, pa i doktora medicine, koji o prehrani i šećernoj bolesti znaju mnogo, ali to znanje, nažalost, nedovoljno primjenjuju u praksi.
Ukratko ću navesti osnovna načela prehrane kod šećerne bolesti:
- raspodjela dnevnog unosa hrane na najmanje 3 do 6 obroka
- redovitost obroka
- zabranjeno izostavljanje ili spajanje obroka
- umjerenost obroka
S obzirom na ova načela, treba naglasiti da postoje razlike u tome liječite li se samo pravilnom prehranom ili je uz pravilnu prehranu potrebno uzimati tablete i/ili inzulin.
Kod uzimanja namirnica bogatih ugljikohidratima pozornost treba obratiti na glikemijski indeks – tj. moć podizanja razine glukoze u krvi. Ako se, naime, uzme da je glikemijski indeks glukoze najviši i iznosi 100, onda se ostali ugljikohidrati uspoređuju s ovom vrijednošću i izražavaju u postotku s obzirom na moć da povise glukozu u krvi. što je postotak viši, veća je moć neke namirnice da povisi glukozu u krvi. Namirnice s niskim glikemijskim indeksom ne izazivaju naglo povećanje glukoze u krvi pa ih je poželjno uzimati. To su mahunarke (grah, slanutak, leća), tjestenina od punog zrna, pšenične mekinje, riža od cijelog zrna itd. Nasuprot ovim, namirnice s visokim glikemijskim indeksom jesu: bijeli kruh, med, šećer, namirnice s rafiniranim šećerom itd. te nisu poželjne za uporabu.
Dobro je znati da se kod ljudi koji imaju dovoljno inzulina a uzimaju hranu bogatu ugljikohidratima, višak energije pretvara u masnoće (trigliceride) koje se deponiraju kao rezerva u masnim stanicama, a to dovodi do povećanja tjelesne težine, pretilosti, s njezinim lošim posljedicama.
Poželjno je uzimati hranu koja sadrži biljna vlakna: voće, povrće, namirnice od cjelovitog zrna jer oblažući stjenku crijeva usporavaju razgradnju ugljikohidrata, dok se dio ugljikohidrata veže za njih i izlučuje neprobavljen stolicom. Osim toga, ova je hrana bogata vitaminima, mineralima i drugim mikronutrijentima te je i s te strane poželjna u prehrani bolesnika oboljelih od šećerne bolesti. Biljna vlakna povoljno utječu i na smanjenje masnoća u krvi, osobito triglicerida i ukupnog kolesterola, kao i LDL kolesterola.
Posebnu pozornost valja obratiti na činjenicu da namirnice životinjskog podrijetla osim bjelančevina imaju dosta škodljivih masnoća – kolesterola i zasićenih masnih kiselina. Zbog toga kod odabira ovih namirnica prednost treba dati nemasnom mesu, morskoj ribi i obranom mlijeku. O prehrani kod šećerne bolesti moglo bi se još puno govoriti, ali to prelazi okvire ovoga članka.
Tjelovježba
Tjelesna aktivnost je životna potreba kod dijabetičara kao i kod zdravih ljudi. Tjelovježba poboljšava cirkulaciju krvi, a potrošnja glukoze povećava se i do dvadeset puta. Tjelovježba dovodi do mnogih povoljnih metaboličkih promjena u cijelom organizmu:
- Kontinuirana tjelovježba smanjuje masnoće u krvi te tako sprečava nastanak ateroskleroze
- Umjereno smanjuje krvni tlak
- Povećava osjetljivost organa na glukozu te smanjuje rizik od nastanka inzulinske rezistencije
- Redovna tjelovježba sprečava nastanak šećerne bolesti tipa 2
- Sprečava nastanak kardiovaskularne bolesti
- Potiče metabolizam, kardiovaskularnu sposobnost, probavu, disanje, psihički osjećaj dobrog zdravlja te blagotvorno utječe na sve tjelesne funkcije
Intenzitet tjelovježbe ovisi o životnoj dobi, stanju tjelesne pripremljenosti, tipu šećerne bolesti, eventualnim postojećim komplikacijama izazvanim šećernom bolešću itd. Starije i bolesne osobe trebaju započinjati tjelovježbu s manjim intenzitetom i kraćim trajanjem. Dobro je da se posavjetuju sa svojim liječnikom, a treba izvršiti i određene pretrage: ergometriju, EKG i sl. kako bi znali koliko napora mogu izdržati.
Ako ne smiju raditi naporne vježbe, preporučljivo je da pola sata do sat vremena dnevno šetaju. Za one koji nemaju komplikacija, preporuča se sat vremena žustrijeg hodanja. Može se odabrati niz drugih prikladnih aktivnosti: plivanje, planinarenje, fitness, grupni ili individualni športovi.
Početnicima se preporučuje provjera kondicije. To možete učiniti na sljedeći način: ako uz tjelovježbu možete glasno pjevati, ubrzajte. Ako možete razgovarati, onda je to dobra mjera intenziteta. Ako ste se zapuhali te ne možete razgovarati, odmorite se, ali nemojte potpuno odustati.
Još par savjeta za dijabetičare koji vježbaju: kad izlazite van, recite nekomu kamo idete i koliko ćete ostati; obucite udobnu obuću; započnite lagano, postupno i umjereno nastavite uz potreban oprez; pazite da ne dospijete u hipoglikemiju pa ponesite nešto za jelo (ugljikohidrate) da imate pri ruci ako primijetite znakove hipoglikemije (mogući znaci: znojenje, smetnje vida, osjećaj gladi, drhtavica, ubrzan puls, vrtoglavica, osjećaj straha, bljedilo); kontrolirajte glukozu u krvi prije i nakon tjelovježbe, savjetujte se sa svojim liječnikom o doziranju inzulina kod promjene tjelesne aktivnosti.
Zanimljivo je da se u više od 50% slučajeva šećer može regulirati edukacijom i samokontrolom, dijabetičkom prehranom i s dovoljno tjelesne aktivnosti bez uporabe tableta ili inzulina. Kod onih koji to ne uspiju dodaju se tablete i/ili inzulin. To također govori koliko je važno steći potrebno znanje o ovoj bolesti, pravilno se hraniti i dovoljno kretati. Pa ako netko propusti koristiti ove prirodne lijekove u prevenciji, morat će ih poslije koristiti za liječenje, kad već nastane šećerna bolest.
Nije li bolje ne odgađati uporabu ovih prirodnih lijekova te po mogućnosti izbjeći šećernu bolest?
Dr. Željko Čorić
(Znaci vremena 2/2006, Zagreb)