Zdravlje

Šećerna bolest – najrasprostranjeniji metabolički poremećaj

Šećerna bolest (diabetes mellitus) je kronično stanje relativnog ili apsolutnog manjka inzulina, čija je posljedica povećanje glukoze u krvi. Inzulin je hormon gušterače (pankreasa), žlijezde s unutarnjim i vanjskim izlučivanjem, koja je smještena između želuca i dvanaesnika. Takozvane beta-stanice gušterače stvaraju i u krv izlučuju inzulin – koji je potreban za ulazak glukoze u sve stanice tijela. Na stanicama postoje inzulinski receptori čiji učinak je sličan ključanici, a inzulin je ključ koji otvara ovu ključanicu i tako omogućuje ulazak šećera (glukoze) u stanice. Tako inzulin smanjuje koncentraciju glukoze u krvi. Gušterača, osim inzulina, u svojim takozvanim alfa-stanicama producira drugi hormon – glukagon, čiji je učinak suprotan inzulinu: on povećava koncentraciju glukoze u krvi. Glukagon može povećati glukozu u krvi razgradnjom glikogena (složenog šećera) iz jetrenih pričuva. Međudjelovanjem inzulina i glukagona održava se razina glukoze u krvi unutar normalnih granica (između 3,4 i 6,1 mml/L).

Dijabetes  je najrasprostranjeniji metabolički poremećaj, koji je kroničan i neizlječiv, ali se adekvatnom regulacijom glukoze u krvi može bitno poboljšati kvaliteta života i produžiti životni vijek oboljelih. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) navodi podatke da ima oko 190 milijuna oboljelih, a predviđa do 2025. godine čak 330 milijuna oboljelih. U Hrvatskoj je više od 170 tisuća bolesnika s ovom bolešću, a oko 70 tisuća njih i ne znaju da su bolesni.

Dijagnoza šećerne bolesti uspostavlja se mjerenjem glukoze u krvi. Ako se u dva mjerenja natašte nađu koncentracije glukoze jednake ili više od 7,0 mmol/L, riječ je o šećernoj bolesti. U nejasnim slučajevima radi se i test opterećenja glukozom (OGTT – Oral Glucose Tolerance Test), kada se natašte popije 75 g glukoze u 2,5 dl vode, pa ako se nakon dva sata nađe koncentracija glukoze u krvi veća ili jednaka 11,1 mml/L – potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

Ako je OGTT nakon dva sata pokazao vrijednosti glukoze između 7,8 –11,1 mml/L, radi se o takozvanoj oštećenoj toleranciji glukoze, a ako su vrijednosti glukoze natašte između 6,1 – 7,0 mml/L, to se zove poremećena glikemija natašte. Oštećena tolerancija glukoze se ne mora uvijek razviti u šećernu bolest, ali najčešće dovodi do nastanka šećerne bolesti. Oštećena tolerancija glukoze predstavlja i veliki rizik za nastanak kardiovaskularnih bolesti (češće aterosklerotske promjene krvnih žila, što uzrokuje moždane i srčane udare).

Postoje više tipova šećerne bolesti:

  • tip 1 – zbog razaranja beta-stanica gušterače do potpunog nedostatka inzulina;
  • tip 2 – dvojak poremećaj: ili neosjetljivosti na inzulin s nedostatkom inzulina, ili pak nedostatkom inzulina sa ili bez neosjetljivosti na inzulin;
  • trudnička šećerna bolest – koja se javlja u trudnoći;
  • drugi specifični tipovi: autoimuni, idiopatski.

Najzastupljeniji je tip 2, koji se nalazi u preko 90% ljudi s dijabetesom, dok je tip 1 zastupljen u manje od 10%.

Komplikacije šećerne bolest se dijele na akutne i kronične. Akutne komplikacije su:

  • hiperglikemija – porast glukoze u krvi;
  • hipoglikemija – pad glukoze u krvi;
  • dijabetička ketoacidoza i koma – kod velikog povećanja glukoze u krvi uz zakiseljavanje organizma;
  • hiperosmolarno neketotičko stanje i koma – kod velikog porasta glukoze u krvi uz gubitak tekućine.

Kronične komplikacije su:

  • mikroangiopatije – progresivno sužavanje malih krvnih žila (oka, bubrega, živaca, itd.);
  • makroangiopatije – progresivne aterosklerotične promjene većih krvnih žila (mozga, srca, nogu, itd.);
  • nefropatije – oštećenje bubrega do potpunog zatajenja organa, kad je potrebna dijaliza ili transplantacija;
  • retinopatije – bolesti očiju s oštećenjem vida, a često i sljepoća;
  • neuropatije – bolesti živčanog sustava;
  • oboljenja srca i krvnih žila – s posljedičnim srčanim ili moždanim udarom koji su vodeći uzroci smrti kod dijabetičara.

Zbog svega navedenog, prevencija šećerne bolesti je vrlo važna. Po onoj narodnoj: “Bolje spriječiti nego liječiti.” A da bismo znali kako prevenirati šećernu bolest (sad mislim prije svega na najčešći tip 2 ove bolesti koji je zastupljen u preko 90% dijabetičara) trebamo se upoznati s čimbenicima rizika za nastanak dijabetesa. Oni su sljedeći:

  • pretilost – povećana tjelesna težina;
  • nepravilna prehrana;
  • nedostatak tjelesne aktivnosti;
  • stres;
  • obiteljska sklonost;
  • dob.

Na prva četiri čimbenika rizika svaki čovjek može bitno utjecati i na taj način smanjiti rizik nastanka šećerne bolesti, a na zadnja dva čimbenika ne može utjecati.

Osobe s dijabetesom tipa 2 su pretile (tj. imaju povećanu tjelesnu težinu) u oko 80% slučajeva. To govori da je to čest čimbenik rizika, a s obzirom da se na njega može utjecati, tu se može dosta učiniti u prevenciji ako se izbjegne pretilost.

Također se može dosta učiniti na prevenciji ako se pazi na pravilnu prehranu (izbjegavanje koncentriranih ugljikohidrata i suvišnih masnoća te umjerenost), a također je potrebno izbjeći stres i imati dovoljno tjelesne aktivnosti svakodnevno. Od ova četiri nabrojana čimbenika rizika najčešće ovisi hoće li nastati dijabetes. Zato treba zaista ozbiljno poraditi da se oni izbjegnu, a ako se to propusti pa se razvije dijabetes, potrebno ga je energično liječiti.

Glavna načela liječenja dijabetesa su:

  • edukacija i samokontrola,
  • uravnotežena prehrana,
  • redovita tjelesna aktivnost,
  • tablete,
  • inzulin.

Budući da liječenje dijabetesa traje doživotno, prije svega je potrebno steći potrebno znanje o ovoj bolesti (edukacija i samokontrola), njenim komplikacijama i načinima njihovog sprečavanja i liječenja. Uspješnost liječenja uvelike ovisi o educiranosti svakog oboljelog, njegovoj prilagodbi, promjeni ponašanja u prehrani i tjelesnoj aktivnosti. Tu je važna osobna motivacija svake osobe. U početku bolesti, kad se uspostavi dijagnoza šećerne bolesti, mogućnosti liječenja su vrlo velike; ali nažalost, motivacija je obično slaba jer se komplikacije još nisu u potpunosti razvile te nedostaju subjektivne tegobe. Kasnije s razvojem komplikacija i subjektivnih tegoba motivacija raste, ali je mogućnost liječenja sve manja, dok na kraju neke komplikacije postanu nerješiv problem. Zato je vrlo važno da motivacija bude velika odmah na početku, kako bi se izbjegle komplikacije ili se maksimalno odgodile.

Glede prehrane treba se maksimalno educirati, ali je najvažnije to znanje primijeniti. Postoje mnogi ljudi pa i doktori medicine koji o prehrani i dijabetesu imaju znanje ali ga, nažalost, nedovoljno primjenjuju u svom životu.

Samo ukratko, navest ću osnovna načela prehrane kod dijabetesa:

  • raspodjela dnevnog unosa hrane na najmenje 3 do 6 obroka,
  • redovitost obroka,
  • zabranjeno izostavljanje ili spajanje obroka,
  • umjerenost obroka glede vremena i količine hrane.

S obzirom na ova načela, treba naglasiti da postoje razlike u tome liječite li se samo pravilnom prehranom ili je uz pravilnu prehranu potrebno uzimati tablete i/ili inzulin.

Kod uzimanja namirnica bogatih ugljikohidratima, treba obratiti pozornost na glikemijski indeks – tj. moć podizanja glukoze u krvi. Ako se, naime, uzme da je glikemijski indeks glukoze najviši, i iznosi 100, onda je on za ostale ugljikohidrate izražen odnosom prema ovoj vrijednosti i izražen u postotku s obzirom na moć da povisi glukozu u krvi. Što je postotak viši, veća je moć neke namirnice da povisi glukozu u krvi. Namirnice s niskim glikemijskim indeksom ne izazivaju naglo povećanje glukoze u krvi pa ih je poželjno uzimati, a to su: mahunarke (grah, slanutak, leća), tjestenina od punog zrna, pšenične mekinje, neglazirana riža, itd. Nasuprot ovim, namirnice s visokim glikemijskim indeksom su: bijeli kruh, med, šećer, namirnice s rafiniranim šećerom, i slično, te nisu poželjne za uporabu.

Dobro je znati da se kod ljudi koji imaju dovoljno inzulina, a uzimaju hranu bogatu ugljikohidratima, višak energije pretvara u masnoće (trigliceride) koja se deponira kao rezerva u masnim stanicama, a to dovodi do povećanja tjelesne težine i pretilosti, s njenim lošim posljedicama.

Poželjno je uzimati hranu koja sadrži biljna vlakna: voće, povrće, namirnice od cjelovitog zrna; jer oblažući stijenku crijeva usporavaju razgradnju ugljikohidrata, a dio ugljikohidrata se veže za njih i izluči neprobavljen stolicom. Osim toga, ova hrana je bogata vitaminima, mineralima, i drugim mikronutrijentima; te je i s te strane poželjna u prehrani ljudi sa šećernom bolešću, kao i kod zdravih. Biljna vlakna povoljno utječu i na smanjenje masnoća u krvi, naročito triglicerida i ukupnog kolesterola, a i LDL-kolesterola.

Naročito treba upozoriti da namirnice životinjskog porijekla, osim bjelančevina, imaju dosta masnoća – naročito škodljivih: kolesterola i zasićenih masnih kiselina. Zbog toga kod odabira ovih namirnica treba dati prednost nemasnom mesu, morskoj ribi, obranom lijeku, a jaja se preporučuje uzeti samo do dva komada na cijeli tjedan. O prehrani kod dijabetesa bi se moglo još puno govoriti, no to nadilazi opseg ovoga članka.

Glede tjelovježbe, naglasio bih sljedeće: tjelesna aktivnost je životna potreba, kako kod zdravih, tako i kod dijabetičara. Tjelovježba poboljšava cirkulaciju krvi, a potrošnja glukoze se povećava i do dvadeset puta više kod mišića u aktivnosti nago u stanju mirovanja. Tjelovježba dovodi do mnogih povoljnih metaboličkih promjena u cijelom organizmu:

  • Kontinuirana tjelovježba smanjuje masnoće u krvi te tako prevenira nastanak ateroskleroze.
  • Umjereno smanjuje krvni tlak.
  • Tjelovježba povećava osjetljivost organa na glukozu, potrošnju glukoze te smanjuje rizik za nastanak inzulinske rezistencije.
  • Redovna tjelovježba prevenira nastanak dijabetesa tipa 2.
  • Prevenira nastanak kardiovaskularnih bolesti.
  • Podstiče metabolizam, kardiovaskularnu sposobnost, probavu, disanje, psihički osjećaj dobrog zdravlja te blagotvorno utječe na sve funkcije u tijelu.

Koji intenzitet tjelovježbe treba provoditi, ovisi o dobi života, stanju tjelesne kondicije, tipu šećerne bolesti, eventualnim postojećim komplikacijama šećerne bolesti i slično. Starije i bolesne osobe trebaju započinjati tjelovoježbu s nižim intenzitetom i trajanjem. Dobro je da se o tome posavjetuju sa svojim liječnikom, a treba učiniti i određene pretrage: ergometriju, EKG i slično kako bi znali koliko tjelovježbe mogu izdržati.

Ako ne smiju činiti naporne vježbe, preporučuje se pola sata do sat vremena šetnje dnevno. Za one koji nemaju komplikacija preporuča se sat vremena žustrijeg hodanja. Može se odabrati niz drugih prikladnih aktivnosti: plivanje,  planinarenje, fitnes, skupni ili individualni sportovi.

Početnicima se preporučuje provjera kondicije. To možete učiniti na sljedeći način: Ako možete glasno pjevati uz tjelovježbu, ubrzajte. Ako možete razgovarati uz tjelovježbu, onda je to dobra mjera intenziteta. Ako ste se zapuhali, te ne možete razgovarati uz tjelovježbu, onda se odmorite, ali nemojte potpuno odustati.

Još nekoliko savjeta za dijabetičare koji vježbaju: kad se udaljavate, recite nekome kamo idete i koliko ćete ostati, obucite udobnu obuću, započnite lagano, postupno i umjereno nastavite uz potreban oprez, izbjegnite hipoglikmiju, ponesite nešto za jelo (ugljikohidrate) da možete pojesti ako primjetite znakove hipoglikemije (mogući znakovi hipoglikemije: znojenje, smetnje vida, osjećaj gladi, drhtavica, ubrzan puls, vrtoglavica, osjećaj straha, bljedilo), kontrolirajte glukozu u krvi prije i poslije tjelovježbe, savjetujte se sa svojim liječnikom o doziranju inzulina kod promjene tjelesne aktivnosti.

Zanimljivo je da se u više od 50% slučajeva dijabetičara šećer može regulirati edukacijom i samokontrolom, dijabetičkom prehranom i s dovoljno tjelesne aktivnosti, te ne treba rabiti tablete niti inzulin. Kod onih kod kojih se to ne uspije, dodaju se tablete i/ili inzulin. To također govori koliko je važno steći potrebno znanje o ovoj bolesti, pravilno se hraniti i imati dovoljno tjelovježbe. Ovdje također vidimo da se ono što je dobro za prevenciju dijabetesa (pravilna i umjerena prehrana, borba protiv pretilosti, tjelesna aktivnost) koristi i za liječenje ove bolesti. Pa ako netko propusti koristiti ove prirodne lijekove za prevenciju, morat će ih poslije koristiti za liječenje, kad već nastane šećerna bolest.

Nije li bolje ne odlagati uporabu ovih prirodnih lijekova, te po mogućnosti izbjeći šećernu bolest?

Dr. Željko Ćorić

Podijeli