Sedam dana poslije

“A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.” (Postanak 7,10)
“Sedam dana nakon što su Noa i njegova obitelj ušli u korablju, nije bilo znaka dolazeće oluje. Ovo je razdoblje bilo ispit njihove vjere. Za vanjski je svijet to bilo vrijeme pobjede. Odgađanje je potvrdilo njihovo vjerovanje da je Noina vijest bila obmana te da potop nikada neće doći. Unatoč tome što su bili svjedoci svečanim prizorima … oni su nastavili sa svojim zabavama i bučnim pijankama, rugajući se čak i jasnim prikazima Božje sile. Mnoštvo se okupilo oko korablje ismijavajući one unutra s drskostima koje se nikada prije nisu usudili činiti.” (Patrijarsi i proroci, str. 72) “Pred kraj sedmog dana počeli su se nakupljati oblaci. Bio je to potpuno nov prizor za ljude, jer oni nikada prije nisu vidjeli oblake. … Uskoro je počela padati kiša. Ljudi su još uvijek uvjeravali sami sebe da nema razloga za uznemirenost. … Neko vrijeme zemlja je sve upijala, a onda je voda počela rasti, i iz dana u dan rasla je sve više. Ljudi su se svakog jutra zgledali u očaju vidjevši da kiša još uvijek pada, i svake noći su primjećivali: ‘Još uvijek pada!’” (The Signs of the Times, 10. travnja 1901.) “Ljudi su prvo promatrali uništenje djela vlastitih ruku. Munje s neba uništavale su sjajne građevine, prekrasne vrtove i lugove u kojima su držali svoje kipove, a ruševine su bile razbacane nadaleko. … Strah ljudi i životinja bio je neopisiv. Jauk ljudi koji su prezirali Božji autoritet nadjačavao je urlanje oluje. … U tom strašnom trenutku oni su uvidjeli da je prijestup Božjeg zakona prouzročio njihovu propast. Ipak, premda su zbog straha od kazne priznali svoj grijeh, nisu osjećali istinsko pokajanje ili gađenje prema zlu. Da je kazna bila uklonjena, oni bi ponovno prkosili Nebu. Kad Božji sudovi snađu Zemlju, nepokajani će prije vatrene stihije znati kada i što je bio njihov grijeh — prijezir prema Njegovom svetom Zakonu. Ipak, oni se neće istinski pokajati kao ni grešnici starog svijeta.” (Patrijarsi i proroci, str. 73)