Sekularizam kao pojam razmjerno je novijeg datuma, koji je prije gotovo točno 160 godina skovao danas već zaboravljeni George Jacob Holyoake. Iako je sam Holyoake ponudio nekoliko definicija ovog pojma koji je znatno nadživio svojeg tvorca, za naše je razmišljanje dovoljno shvatiti da on označuje svjetonazor u kojemu je svijet (saeculum) samodostatan u svakom pogledu. Stoga, kao što svijet ne potrebuje Boga za svoje postojanje, tako ne potrebuje Boga ni da utemelji vrijednosti i moral pa etika postoji neovisno o bilo kakvom pozivanju na transcendentnog Zakonodavca. Čovjek, a ne Bog, kao mjera svih stvari, temeljna je ideja svjetovnosti, čiju jasnu formulaciju nalazimo još u antičkog filozofa Protagore, što će reći da je, tisućljećima prije nego što je skovan pojamsekularizam, sekularna ideologija već uvelike postojala.
Svjetovna etika
Mnogim je kršćanima i inim vjernicima nezamislivo postojanje nekakve svjetovne etike jer se predmnijeva kako bez Boga nema ni etike. Činjenica radi, treba spomenuti kako zapravo ne samo da postoji svjetovna, sekularistička etika, nego, štoviše, imamo mnoštvo takvih etika: Kantova rigoristička deontologija, Spencerova evolucionistička etika, Nietzscheova etika nadčovjeka, Millov utilitarizam, Spinozin determinizam, Marxov komunizam, samo su neka od (znamenitih) filozofskih stajališta koja imaju bezbroj svojih suvremenih reinterpretacija. Njima je zajedničko (samo) to što etiku zasnivaju potpuno neovisno o moralnom utemeljenju u Bogu. One se međusobno razlikuju po tome na čemu se onda utemeljuju: ili na samo-očitim zapovijedima, ili na instinktu održanja, ili na slobodi kao najvišoj vrijednosti, ili, kao što ima suvremenih pokušaja, na ideji vrijednosti života kao takvog. Tako bi jedna vrsta sekularne etike nalagala da činimo samo ono što želimo da svi čine; drugo stajalište bi nalagalo da činimo ono što će koristiti što većem broju ljudi ili održanju ljudske vrste; treća bi etika tražila da činimo samo ono što je zasnovano na našim temeljnim instinktima (drugim riječima, budi ono što jesi), dok bi neki etičari tražili da činimo ono što će promicati čovjekovu slobodu. I opet se i među ovim općim stajalištima nalazi mnoštvo različitih sustava, jer za jedne (liberale) sloboda se shvaća kao sloboda javnog izražavanja i osobnog ukusa, dok za druge (marksiste) sloboda znači prije svega slobodu od ekonomskog ropstva. A ove dvije skupine sekularističkih pokreta za slobodu nisu tek nekakve grančice na drvetu sekularne etike jer se radi o ideologijama koje su donedavno dijelile svijet na dva bloka. Uglavnom, iz ovog kratkog pregleda možemo vidjeti kako sekularizam obiluje (bez)brojnim opcijama.
Vrijednosti svjetovne etike
Bilo bi nepošteno reći kako svjetovna etika nema nikakve vrijednosti jer bi to značilo proglasiti npr. ideje slobode ili društvene koristi ništavnima. Hvalevrijedno je to što su se brojni svjetovni etičari zauzimali za prava robova, crnaca, žena i proletera, čime su pridonijeli da današnji svijet bude makar djelomice slobodniji od nepravdi prošlosti. Svjetovnjaci su bili i oni koji su nas osvijestili o potrebi skrbi za okoliš. štoviše, povijesno je točno i to da su svjetovni mislioci upravo na ovim pitanjima često bili napredniji od kršćanskih mislilaca koji su ili uglavnom bili nesvjesni težine ovih pitanja ili, katkad, na sramotu svojeg imena, Biblijom podupirali klasna, spolna i rasna ugnjetavanja zanemarivši uz to potpuno dobrobit prirode kao Božjeg stvorenja.
Povijesna je, dakle, istina da je svjetovna etika unijela brojne pozitivne kvalitete u život suvremenog čovjeka i društva. Načelno, kao uvjereni kršćanin, stojim na stajalištu kako se mi kršćani itekako imamo čemu naučiti od svjetovnjaka, osobito kada nude dobre i promišljene argumente, jer u konačnici svaka istina i svaka dobra zamisao dolaze od Boga. Iz tog razloga neopravdano je neku ideju odbaciti samo zbog njezinog začetka u sustavu nekog svjetovnog filozofa ili etičara. Doduše, u povijesti je radikalizam podjednako “resio” i sekulariste, koji su prečesto unaprijed odbacivali sve teističke ideje.
Problemi svjetovne etike
Ako je povijesno točno da je svjetovna etika iznjedrila neke temeljne pozitivne ideje, isto je tako istina da je sekularizam doveo i do nekih zastrašujućih posljedica, najočitijih u crvenim i crnim diktaturama XX. stoljeća. I nikako ne treba misliti da se radi samo o zastranjenjima sekularizma, nego treba jasno napomenuti kako su to bili slučajevi dosljednog provođenja temeljnih sekularističkih ideja. Iako je točno da praktički svi svjetovni mislioci jednodušno osuđuju ove zločinačke ideologije, oni trebaju razumjeti da je sekularizam sam po sebi odgovoran za ova “zastranjenja” jer je uklonio opći temelj moralnosti. Sekularisti više nemaju nikakvo zajedničko utemeljenje i vrhovni kriterij na temelju kojega bi se prosuđivalo što je dobro a što zlo, nego je u jednom sustavu nešto dobro, što je u drugom sustavu zlo. Diskusija između različitih etičkih sustava onda više nalikuje na borbu jer ne postoji priznavanje zajedničkih osnova. Argumenti više nemaju svoje pravo značenje i time se otvara prostor čistom voluntarizmu, pa i nacistički (re)definiranoj volji za moć. štoviše, širom se otvaraju vrata nihilizmu, nijekanju svih vrijednosti, čime se potpuno isključuje neka mogućnost istinskog napretka. Jer, čemu napredak ako nema nekakvih pravih vrijednosti niti stvarnog (bogomdanog) smisla našeg postojanja? Tako svjetovna etika pokazuje probleme koji mogu nadrasti sve spomenute dobre strane.
Kršćanstvo i sekularizam
Dakako, svjetovnjaci mogu uzvratiti kako i povijesna zastranjenja kršćanstva nisu bila slučajna, nego su ukorijenjena u samome kršćanstvu. Ali stvarno bih volio vidjeti makar jednu ozbiljnu analizu koja bi pokazala kako je npr. srednjovjekovna Inkvizicija bila samo logičan nastavak Isusovog govora na gori blagoslova. Kršćanska povijesna zastranjenja ni u kom smislu nisu utemeljena u samoj ideji kršćanstva, kao što je slučaj sa sekularizmom. Priznajem da je svjetovnost odavno prodrla u kršćanstvo ne samo kod nominalnih kršćana, koji i ne poznaju biblijski nauk, nego i u one strukture koje svoje postojanje i djelovanje opravdavaju Biblijom (a to ne mogu). Upravo je sekularizirano kršćanstvo izvor najgoreg i najtvrđeg sekularizma. Ipak, to ne svaljuje odgovornost na kršćanstvo kao takvo, nego na određene povijesne i institucionalne pojave. Nitko nije osnovao Inkviziciju zato što je previše čitao Isusove riječi o ljubavi, nego, naprotiv, zato što ih je potpuno zanemario.
Kršćanstvo u svojoj biti temelji svoj humanizam na činjenici da je čovjeka stvorio Bog, na zajedničkom autoritetu Pisma i zajedničkom životu u Kristu. To podrazumijeva i bezuvjetnu ljubav i razumijevanje prema svim drugima. Cilj kršćanstva nije dokazati da su oni drugi u krivu, kao da kod njih nema ničeg dobrog; cilj je pokazati da kršćanstvo nudi nešto bolje, nešto čemu teže i oni drugi, nekršćani ili čak potpuno nevjerni i svjetovni. Drugim riječima, one pozitivne vrijednosti svjetovnog morala – sloboda i jednakost svih ljudi, briga za društveni napredak i skrb za okoliš – trebaju se promicati i u kršćanstvu. To treba ne samo propovijedati, nego i činiti tako da bude i jasno i vidljivo kako upravo u okviru kršćanstva istinske vrijednosti dobivaju punu vrijednost, bez opasnosti od samorazarajućih zastranjivanja.
Željko Porobija
(Znaci vremena 2/2005)