“A njegov stariji sin bijaše u polju. Kad na povratku stiže blizu kuće te ču pjesmu i igru, dozva k sebi jednoga od slugu i upita ga što je to. ‘Došao ti brat — odgovori — pa tvoj otac zakla ugojeno tele, što opet sina ima zdrava.’ On se razljuti i ne htjede ući. Njegov otac iziđe i poče ga moliti. Tada će on ocu: ‘Evo ti služim tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi, a ti mi nikada ne dade ni jareta da bih se mogao proveseliti sa svojim prijateljima.’” (Luka 15,25-30)
Ne vole svi gozbe!
Stariji sin bio je jedan od njih. Kada sam prvi put pročitao ovu usporedbu, kao devetnaestogodišnji obraćenik, složio sam se s njim. Napokon, imao je odličan razlog. Zašto bi se radovao bratovom povratku? Pa on je lakomisleno protratio svoj dio baštine. I sada se vraća kući i želi protratiti njegov. Zašto bi se radovao tome? Dobar zaključak! I ne zaboravite bratov razlog za povratak kući. Ne zaboravite da je bio siromašan i gladan. Što je drugo mogao učiniti? Nimalo ne čudi što je stariji sin bio ljut. I ja bih bio. “Zašto gozba?” negodovao je. Daj mu što zaslužuje. Neka naporno radi pa možda dobije nekoliko mrvica sa stola (mojeg).
To je, moj prijatelju odličan opis ljudske pravde. Daj mu što zaslužuje. I to je ljudska logika. Daj ljudima što zaslužuju. Međutim, Očeva logika kaže: Daj im što im je potrebno, daj im što ne zaslužuju, daj im milost.
Ali to je nešto što dobar sin koji ide u crkvu nikada stvarno nije shvatio. Samo poslušajte kako je planuo: “Držim sve tvoje odurne zapovijedi, pa ipak mi nikada nisi priredio gozbu. Misliš li ti da ja volim sve te svete stvari? Idem u crkvu svake subote, ali mrzim svaku minutu koju tamo provedem. Ali ipak odlazim. To bi se trebalo računati.”
A pogledajte gdje se njegovo srce nalazilo. “I tu je sad taj tvoj takozvani sin. Otišao je i zabavljao se s prostitutkama dok sam ja čistio stajsko gnojivo ispod svojih noktiju nakon teškog dana u polju. Ja sam zapravo želio učiniti ono što je on učinio. Ali umjesto toga radio sam kao rob na tvojem glupom imanju. Zaslužio sam gozbu i nikada je nisam dobio.”
Tragedija je ovog dobrog mladića — koji nikada nije napustio očev dom ili crkvu, koji je uživao sve prednosti — što nikada nije razumio oca. Kakva užasna šteta — provesti cijeli život u Očevom domu sa srcem i umom unajmljenog sluge umjesto sa srcem i umom sina i kćeri.
Preporučujemo:
