“Zbilja, Bog koji je zapovjedio: Neka iz tame zasvijetli svjetlo, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.” (2. Korinćanima 4,6)
Dragi Jamese, ovo je posljednji dan naših sastanaka, osim oproštajnog sastanka sutra ujutro. … Govorila sam svake večeri. …
Bio je tu jedan škotski par koji je došao iz Indianapolisa. Prezivaju se Cooley. Njihov zet je brat Fulton koji živi u Hutchinsonu. Cooley potječe iz Nove Škotske u Kanadi i bio je zakleti prezbiterijanac. On je imućan čovjek. Njegova žena je prihvatila istinu, ali je naišla na snažno protivljenje svojeg supruga koji je bio utvrđen u svojim shvaćanjima i nije popuštao ni za pedalj. Iz nekog razloga, da bi ugodio ženi, došao je s njom na sastanak pod šatorima. Rekao je da će poći s njom samo da bi joj udovoljio, ali da nikad, nikad neće napustiti svoja gledišta. …
Ipak, nakon mojeg govora na početku subote, kad sam pozvala grešnike da dođu do prednjih klupa, pristupio je i on. Svi su se razišli, a on je ostao. Još četrdesetak prisutnih također je izišlo naprijed. Zahvaljujući Božjem blagoslovu, riječi izgovorene te večeri donijele su mu tako duboko osvjedočenje da ga se nije mogao osloboditi. Otišao je u svoj šator i tražio od žene da iziđe i moli se za njega. Visoki, kruti, stari cedar se rušio.
U nedjelju ujutro prije doručka, govorila sam sat vremena o misiji na pacifičkoj obali. To ga se opet duboko dojmilo. U nedjelju uvečer ponovno sam govorila s velikom slobodom. Opet je otišao u svoj šator s najdubljim osvjedočenjem, drhteći pod najstrašnijim teretom koji je ikad nosio. Ponovno je tražio od svoje žene, kojoj se prije tako ogorčeno protivio, da se moli za njega. Jutros sam čitala nekih trideset pet stranica dubokog, poticajnog obraćanja Božjem narodu u vezi sa sebičnošću i desetinom. Ponovo ga se sve to dojmilo. Pošto sam završila govor, on je prisustvovao sastanku konferencije koji je trajao do dvanaest sati.
Brat Cooley je ustao i počeo govoriti. Ponovio je sve što je govorio svojoj ženi i izgleda da mu je bilo iskreno žao što je nastupao tako kruto i bio tako ogorčen protivnik. Čim je završio svoj govor, ja sam mu se obratila po prvi put ohrabrujući ga da nastavi. … Konačno je … zauzeo mjesto pokraj svoje dobre žene s namjerom da se krsti. … On se sada ponaša kao da sam mu ja majka i pokazuje svu tu duboku prisnost u ponašanju tipičnu za Škote, jer je mojim trudom bio osvjedočen u svoje grešno ponašanje i naveden na odluku da postane jedan od nas. …
Gospodin je moćno djelovao na tom sastanku. … Moram krenuti kolima za petnaest minuta. Pomislila sam da bi želio čuti što se sve događalo, pa ti šaljem ovo nedovršeno pismo. Tvoja Ellen. (Letter 37, 29. lipnja 1874. — Pismo Jamesu Whiteu koji je u tom trenutku radio na osnivanju nakladničke kuće Pacific Press).