“I da budem u njemu, ne pravednošću koja bi bila moja — onom koja dolazi od Zakona — nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista, pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere: da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti.” (Filipljanima 3,9.10)
Dvadeset prvo poglavlje Evanđelja po Mateju, koje govori o trenutku Kristovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, snažan je tekst i trebamo ga proučavati i razumjeti. Trebamo prihvatiti opomenu iz pouke o razmetljivoj smokvi koja nije imala ploda. Ona prikazuje ljude koji tvrde da služe Bogu, čija se imena nalaze u crkvenim knjigama, ali koji u svojem životu ne donose nikakav rod na slavu Bogu. Moje srce čezne za tim da ugleda Čovjeka koji je bio prezren i odbačen, okrunjenog i postavljenog na svoje prijestolje. …
Djelovanjem Duha Svetoga, Bog vrši moralnu promjenu u životu svojeg naroda, mijenjajući ih tako da budu nalik Kristu. A onda, kad posljednji poziv trube dopre do ušiju umrlih koji spavaju u Kristu, oni će zakoračiti u novi život obučeni u odjeću spasenja. Oni ulaze na vrata u Božji grad, gdje ih Gospodin dočekuje s veseljem i radošću. O, kad bismo svi mi mogli razumjeti i uvijek imati na umu radost koja očekuje one koji imaju pred očima Krista Isusa kao uzor, i u ovom životu nastoje izgraditi karakter kakav je Njegov.
Božja riječ sadrži našu policu životnog osiguranja. Jesti tijelo i piti krv Božjeg Sina znači proučavati Riječ i provoditi tu Riječ u život poslušnošću svim njezinim zapovijedima. Oni koji se na takav način hrane tijelom Božjeg Sina postaju dionici božanske naravi, jedno s Kristom. Oni udišu sveto ozračje, jedino u kojem duša može živjeti. Oni u svojem životu nose potvrdu o svetim načelima primljenima iz Riječi — njihov život oblikuje sila Duha Svetoga, i oni imaju zalog besmrtnosti koja će im pripasti zahvaljujući Kristovoj smrti i uskrsnuću. Čak i ako se smrtno tijelo raspada, njih održavaju načela njihove vjere jer su dionici božanske naravi. Budući da je Krist podignut iz mrtvih, oni posežu za zalogom svojeg uskrsnuća, i vječni život postaje njihova nagrada.
To je vječna istina jer ju je sam Krist naučavao. On će podići umrle pravednike jer je dao svoj život za život svijeta. “Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.” (Ivan 6,57) “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti.” (35. redak) (Letter 82, 5. ožujka 1907. — “Pismo O. A. Olsenu, predsjedniku Australijsko-azijske unije”)