Jutarnji stih

Slatko utočište (1)

“Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni Spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Sefanija 3,17)

Moja prva godina na Adventističkom bolivijskom sveučilištu bila je moje prvo odvajanje i udaljavanje od roditelja. Ono što je na mene najviše utjecalo tijekom te godine bilo je što sam bila pozvana u kolporterski tim. Plašila sam se da će moji roditelji to saznati. Iako su i oni kolportirali tijekom školovanja, nisam znala kako bi reagirali kad bi znali da kolportiram sama i to daleko od škole.
Jedne večeri prisustvovala sam sastanku literarnih evanđelista i bila iznenađena energijom i oduševljenjem svih prisutnih. Pitala sam se jesu li svi oni takvi. Smatrala sam da bi svi literarni evanđelisti trebali biti jako ozbiljni. To su bili vrlo važni trenutci za mene. Vođa tima je govorio o službi koju je Bog dao svojoj djeci — službi propovijedanja Njegove Riječi putem tiskanih stranica. Upozorio nas je da je to velik izazov, ali da nema ljudskih riječi koje bi mogle opisati nagradu. Nakon njegovog govora, odlučila sam i ja postati literarni evanđelist.
Nakon pripreme otišla sam raditi u La Paz. Tamo nisam poznavala nikoga, a nisam imala nikoga ni da mi pomogne. Krenula sam kolportirati, ali mi je prvih dana bilo teško pa sam željela odustati i vratiti se kući. Tada sam se sjetila riječi svojeg oca koji me je učio da ne ostavljam nedovršene zadatke. Njegov savjet me tada potaknuo i ja sam odlučila ostati i nastaviti.
Dok sam jednog jutra kolportirala, shvatila sam da ako nešto ne prodam, neću moći kupiti hranu i morat ću se vratiti tamo gdje sam boravila.
Radila sam naporno, ali mi nije išlo. Pjevala sam dok sam hodala sjećajući se svih pjesama koje sam naučila u subotnjoj školi i prelijepih pjesama koje sam pjevala u crkvi. Pala mi je na pamet pjesma “Slatko mjesto mira” i ja sam je pjevala i razmišljala o njezinoj poruci. U ranim poslijepodnevnim satima bilo je vrlo toplo i bila mi je potrebna voda. Bila sam umorna, pa sam sjela na neko stubište da se odmorim. Naslonila sam glavu na zid i nastavila pjevati. Osjećala sam slabost i nisam ni primijetila kad sam zaspala.
Sarah G. Valeriano, Bolivija


Komentiraj