Duhovnost

Slovo ubija, a Duh oživljuje

Pogledajte 2. Korinćanima 3. poglavlje. Ako ste adventist, onda sigurno niste nikada previše ozbiljno obratili pozornost na ovaj tekst jer se on ne uklapa u način na koji gledamo Božji zakon. Posve je sigurno da ove retke niste nikada čuli navedene u propovijedi, osim možda kao odgovor s argumentiranim objašnjenjem ovih redaka. Mi vjerujemo da je Bog pozvao našu Crkvu da govori o Njegovom Zakonu. Jedno od naših osnovnih vjerovanja je nepromjenjivost Božjeg zakona. Ipak, ovi redci su Pavlovo remek-djelo o Zakonu, koje se baš ne uklapa u adventističko učenje o Zakonu. Pavao ovdje objašnjava svoje najbolje mišljenje o Zakonu, a ipak se ono u našim adventističkim propovijedima pojavljuje nikad ili rijetko kad. Mi jednostavno ne znamo što da činimo s tim redcima, jer o Zakonu želimo reći jedno, dok Pavao pokušava nešto sasvim drugo. Hrabro objavljujem da je nama jako bitno ono što je apostol učio neznabošce u trećem poglavlju 2. Korinćanima.

Počnimo sa šestim retkom. Pomoću svjetla Evanđelja koje je obasjavalo njegov um, Pavao jasno objavljuje što je bila njegova misija te što treba biti naša misija. On kaže da “naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je i osposobio da budemo službenici Novoga saveza; ne slova, nego Duha, jer slovo ubija, a duh oživljuje.” Božji sluge — to obuhvaća sve nas koji vjerujemo u Krista — trebaju biti “službenici Novoga saveza”. To je poruka koju Bog želi da mi objavljujemo. Drugim riječima, mi se prema Božjem zakonu trebamo odnositi s namjernom orijentacijom na Novi zavjet.

Zbog čega je ovo bitno?

Zbog toga što Pavao kaže da “slovo ubija”. Propovijedati Zakon samo kao moralni popis pravila može dovesti do shvaćanja kako držanjem Zakona možemo doći do Boga — do Njegove ljubavi, do Njegovog prihvaćanja — a to je duhovno opasno.

“Slovo ubija.”

Nasuprot bogato objavljenoj, nemogućoj za promašivanje i potpuno jasnoj Božjoj milosti, slovo Zakona ima moć da uništi.

“Slovo ubija.”

Zakon bez Evanđelja zbunjuje jer iskrivljuje našu sliku o Bogu. On nas ostavlja s teškim osjećajima i stavlja nam obvezu da radimo nešto za Boga, više nego da s osjećajem zahvalnosti radimo za Boga ono što je i On sam radio za nas.

“Slovo ubija.”

Dalje u sedmom retku Pavao iskazuje svoje mišljenje nazivajući Zakon “službom koja ubija”, i u devetom retku “službom koja vodi k osudi”. Jasno je da Pavao ovdje govori o duhovnoj, a ne o tjelesnoj smrti. Zakon nameće osjećaj osude preko savjesti. U Rimljanima 3,20 Pavao kaže:

“Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha.”

Zakon služi poput moralnog ogledala koje nam pokazuje naš grijeh, koji je u suprotnosti sa savršenim Zakonom nesebične ljubavi. Kad gledamo Zakon, pomislimo: “Oh, ne, potopljen sam! Uopće nisam takav. Potpuno sam zabrljao te sam, ako je ovo mjerilo, izgubio svaki djelić moralne dobrote.” I to je istina. Mi smo krivi, i Zakon to jasno pokazuje. Ali nema života u tome što nam Zakon otkriva da smo krivi, jer krivnja nije dovoljan pokretač za promjenu života. Ako ostanemo u duševnom stisku svoje krivnje i ako se prema Bogu pokušamo odnositi samo po zahtjevima Zakona, sve ono što ćemo iskusiti bit će duhovna smrt.

“Slovo ubija.”

Ako se Zakon propovijeda na način koji dopušta da zamislimo kako ga možemo poštovati samo ako se svojski potrudimo, neizbježno će se dogoditi ovo:

  1. Postat ćemo samopravedni farizeji koji optužuju ponašanje jedan drugoga i žive s osuđivačkim stavom prema onima koji nisu kao oni.
  2. Ili ćemo pokušavati, i pokušavati, i pokušavati poštivati Zakon, pokretani strahom i osudom, sve dok konačno ne odustanemo u potpunom očaju.

“Slovo ubija.”

Nasuprot tome, Pavao kaže: “Duh oživljava.” Sveti Duh posebno radi u području propovijedanja Novog zakona, zato što je to mjesto gdje se pravi duhovni život rađa i njeguje. Ovo postaje još jasnije kad Pavao krene proširivati svoju misao. Primijetite retke 7-11:

“Pa ako je služba Zakona koji ubija, koja je u kamenje urezana slovima, bila dana s tolikim sjajem, tako da sinovi Izraelovi nisu mogli promatrati Mojsijevo lice zbog sjaja njegova lica koji je imao nestati, kako neće služba Duha biti u većem sjaju? Jer, ako je služba koja vodi k osudi sjajna, mnogo više služba koja vodi k pravednosti obiluje sjajem. Da, ovako gledano ono što je bilo sjajno, nije sjajno, zbog prevelikog ovog sjaja. Jer, ako se prolazno pojavilo sa sjajem, onda će trajno biti mnogo sjajnije.”

Pavao ovdje ide duboko, ali kad to napokon budemo razumjeli, ono što on govori postat će vrlo jednostavno i krajnje oslobađajuće. Pojasnimo to.

Prije svega, znamo da Pavao govori o moralnom, a ne o obrednom zakonu, jer određeno kaže da je Zakon kojim se ovdje bavi bio “u kamenje urezan”. Znači, trebamo se suočiti sa činjenicom da što god Pavao govori ima veze s Deset zapovijedi. Kakav savršeni uvid! Nadalje, Pavao opisuje Zakon koji je Mojsiju dan na Sinaju, te da je zbog toga Zakon imao neku vrstu “slave”. To je bilo pravo otkriće. To je iznijelo na vidjelo bitan aspekt istine. Da, Zakon se nalazi u području legitimiteta, ali Zakon je ograničen u onome što može otkriti i što može postići. Tako, dakle, Pavao kaže da je “slava” Zakona neizbježno “prolazna”. On mora osloboditi put nečem drugom.

Ovakav opis Deset zapovijedi nam se baš “ne uklapa”. Čudno nam je, čak i pomalo uznemirujuće, u Bibliji pronaći ovakve riječi o Božjem zakonu. Običaj koji mi provodimo kad dođemo do ovakvih redaka jest vješto plivanje između njih ili potpuno izbjegavanje teme. Međutim, Pavao je uporan i nedvosmislen — ne samo ovdje, već kroz sva svoja izlaganja — u nazivanju Zakona prijelazom na nešto više. U Rimljanima 7,4 Pavao kaže: “Stoga ste i vi, braćo moja, umrli Zakonu po Kristovu tijelu.” U šestom retku kaže: “A sad, umrijevši onomu koji nas je držao u ropstvu, postali smo slobodni od Zakona tako da služimo u novom duhu, a ne u starom slovu.” U Rimljanima 10,4 piše sljedeće: “Jer Krist je svrha i svršetak Zakona da se opravda svatko tko vjeruje.” U Galaćanima 3,24.25 piše: “Prema tome, Zakon nam je bio čuvar da nas vodi u Krista, da se vjerom opravdamo. I s dolaskom vjere nismo više podložni čuvaru.”

Ovdje postoji jedan vrlo važan osjećaj u kojemu se, za one koji vjeruju, na samom kraju Zakona nalazi Krist. Također, nalazimo određene važne tragove koji nas upućuju u to da Zakon služi kao pomoćnik koji će nas približiti Kristu, neki presudni smisao u kojemu vjernik umire u Zakonu kroz Kristovu smrt i u kojem biva izbavljen od Zakona. Kao adventisti, trebamo razumjeti ovo što Pavao uči o Zakonu kako bismo mogli objavljivati Evanđelje u punini kad se izlije kasna kiša. Kršćanske crkve općenito nisu uspjele uvidjeti ono što je Pavao ovdje zapravo rekao o Zakonu, i kao rezultat toga krenule su drugim putom. Jednostavno su odlučile obezvrijediti čitav Zakon.

Povijesno gledano, adventisti su prošli dalek put ponovno otkrivši Božji zaboravljeni zakon. Kao ljudi, mi smo s pravom uzdigli Deset zapovijedi kao nepromjenjiv, vječan i neizmijenjen Zakon. Međutim, izbjegavajući antinomijanizam, s druge strane, nismo uspjeli u potpunosti shvatiti ono što je Pavao želio reći o Zakonu. Kao rezultat toga, Ellen G. White nas je više puta ukorila zbog pogrešnog propovijedanja o Božjem zakonu. Ako se potrudimo baviti onim što Pavao kaže o Deset zapovijedi, tako što ćemo izbjegavati jarak antinomijanizma s jedne strane i pad u jamu legalizma s druge strane, otkrit ćemo Evanđelje kakvo do sada nismo znali. Još od vremena Krista i apostola, antinomijanizam i legalizam bili su jedine opcije koje su upravljale svijetom. Postoji vrlo duboko, prekrasno i moćno znanje u Pavlovom promišljanju o Zakonu koje još uvijek nije do kraja otkriveno i koje je rijetko bilo iznošeno.

Stoga, vratimo se u treće poglavlje 2. Korinćanima.

Nakon što nam je rekao da Zakon ima određenu slavu, Pavao nam dalje govori da će Zakon tu svoju slavu morati prepustiti još većoj slavi: “Jer, ako je služba koja vodi k osudi sjajna, mnogo više služba koja vodi k pravednosti obiluje sjajem. Da, ovako gledano ono što je bilo sjajno, nije sjajno, zbog prevelikog ovog sjaja.” Pavao je jasan: na ovaj svijet donesena je slava u Osobi Isusa Krista koja je “mnogo veća slava” od one napisane na kamenim pločama, i s ovom slavom se slava Zakona ne može nikako usporediti. Kad su anđeli vidjeli novorođenog Mesiju, povikali su s neba: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi.” (Luka 2,14) Približavajući se križu, Isus je rekao: “Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji.” (Ivan 12,23)

Ovdje je slava koja nadmašuje! Slavu sa Sinaja potisnula je slava s Golgote.

U Kristu je svijetu dano nešto što Zakon ne može dati, i Pavao nam kaže što to točno jest. Primijetite u devetom retku: “Jer, ako je služba koja vodi k osudi sjajna, mnogo više služba koja vodi k pravednosti obiluje sjajem.” Bog spašava grešnike službom “pravde” prije negoli službom “osude”. Sveti Duh radi unutar okvira Novog zavjeta te, usklađujući Kristova dostignuća, u naša srca stavlja osjećaj da smo u Božjim očima pravedni. Evo velike istine o opravdanju vjerom, koja odgovara onome što Pavao naziva “Novim zavjetom”. U Rimljanima 4,17 Pavao kaže da je to kao Bog “kome se povjerova kao onomu koji oživljuje mrtve i iz ničega stvara bića”. Bog me zove pravednim, iako zna da sam grešnik. On me zove nevinim, iako zna da sam kriv. Ovo nije zakonska umišljotina. On je genij za odnose. Bog se prema meni odnosi kao da nikada nisam pogriješio, ne da bi izostavio moj grijeh ili me ostavio da prebivam u grijehu, već da me oslobodi od njega u svakom pogledu moje osobnosti.

U 2. Korinćanima 5,19 Pavao izjavljuje istu istinu, samo drugim riječima: “Kao što je sigurno da Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom i povjerio nam službu pomirenja.” Ili, kako je prevedeno u novijem izdanju, Bog je spasio grešnike tako što “nije zbrajao ljudske grijehe protiv njih samih”. On se već u Kristu otkrio kao Onaj koji je pomiren s nama. U Njegovom srcu nalazi se potpuni i besplatni oprost. On voli svakog grešnika potpunom pomiriteljskom ljubavlju koja se ne može kupiti. Sve što moramo učiniti jest da svatko od nas vidi, povjeruje i bude pomiren s Njim. Ako ćemo to reći na malo drukčiji način, objektivna stvarnost spasenja je već učinjena u Kristovoj Osobi i poslanju. Ništa ne možemo učiniti kako bismo doprinijeli tom djelu. Subjektivno iskustvo onoga što je objektivna činjenica dogodi se kad je prigrlimo vjerom, kad kažemo: Da! Božjoj ljubavi: Da! Njegovom opraštanju: Da! Da Njegovom prihvaćanju koje je bilo otkriveno u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Vjera ne stvara novu činjenicu, već jednostavno vjeruje u činjenicu kao što je Isus.

Ty Gibson
(tekst je preuzet iz knjige Isus – središte svega)

Podijeli