„Neko pade na kamenito tlo, na plitku zemlju. Brzo izniknu jer ne imaše duboke zemlje.“ (Matej 13,5)
Kamenito tlo na koje je posijano sjeme nije dovoljno duboko da bi sjeme pustilo korijen. Biljka brzo isklija, ali nježno korijenje ne može prodrijeti u stijenu kako bi došlo do hrane potrebne za njezin rast pa uskoro propada. Velik broj onih koji sebe smatraju pobožnima mogu se prikazati kao slušatelji s kamenitog tla. To su ljudi koje je lako osvjedočiti, ali je njihova vjera samo površna. …
Ima onih koji radosno primaju dragocjenu istinu; oni su izuzetno gorljivi i izražavaju čuđenje što neki ne mogu vidjeti ono što njima izgleda vrlo jasno. Oni pozivaju druge da prihvate doktrine koje oni smatraju potpuno jasnima. Spremni su brzo osuditi one koji oklijevaju ili one koji pozorno ocjenjuju dokaze u prilog istine i koji je ispituju sa svih strana. … Međutim, u vrijeme nevolje ove oduševljene osobe često posrću i padaju. …
I kao što korijen biljke prodire u zemlju crpeći vlagu i hranu iz tla, tako i kršćanin mora prebivati u Kristu, crpsti sok i hranu od Njega, poput loze od trsa, kako ga nevolje više ne bi mogle odvojiti od Izvora njegove snage. …
Slušatelji s kamenitog tla mogu se radovati za neko vrijeme jer misle da je vjera nešto što će ih osloboditi od kušnji i svih teškoća. Jednostavno nisu dobro izračunali troškove. …
Slušatelji koje Isus prikazuje kao sjeme koje je palo na kamenito tlo uzdaju se u svoja dobra djela, u svoje dobre pobude, u snagu koju imaju, u svoju pravednost. Oni nisu „jaki u Gospodu i u sili jačine njegove“. Oni ne osjećaju da je stalna budnost cijena sigurnosti. Za njih bi bilo dobro da su stavili na sebe sve oružje Božje i tako se osposobili da se suprotstave lukavstvima neprijatelja. Bogata i obilna Božja obećanja izgovorena su njima u korist i vjerujući Božjoj riječi, oni su se mogli odjenuti u riječi „Ovako reče Gospod!“ i biti sposobni suprotstaviti se svakoj zloj izmišljotini neprijatelja, jer kada neprijatelj navali kao rijeka, Duh Gospodnji podignut će zastavu protiv njega. (Review and Herald, 7. lipnja 1892.)