“U takvom uređenju svećenici uvijek idu u prvi dio šatora i obavljaju Božju službu.” (Hebrejima 9,6 — Suvremeni hrvatski prijevod)
Iz simbolične službe mogle su se naučiti važne istine o pomirenju. Namjesto grešnika prihvaćena je zamjena, ali grijeh nije izbrisan krvlju žrtve. Time je samo osigurano sredstvo kojim je prenesen u Svetište. Prinošenjem krvi grešnik je priznao autoritet Zakona, priznao je svoju krivnju zbog prijestupa i izrazio svoju želju za praštanjem po vjeri u budućeg Otkupitelja, ali još nije bio posve oslobođen prokletstva Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je od naroda primio žrtvu, ušao s njezinom krvlju u Svetinju nad svetinjama i poškropio njome po prijestolju milosti, iznad Zakona, da udovolji njegovim zahtjevima. Zatim je u svojoj ulozi posrednika uzeo grijehe na sebe i iznio ih iz Svetišta. Stavljanjem ruku na glavu živog jarca priznao je nad njim sve grijehe, tako da ih je slikovito prenio sa sebe na jarca. Jarac ih je zatim odnio, pa se smatralo da su zauvijek uzeti od naroda.
Tako se vršila služba koja je bila slika i sjena “nebeskih stvarnosti”. A ono što se činilo u simboličnoj službi u zemaljskom Svetištu, u stvarnosti se zbivalo u službi u nebeskom Svetištu. Nakon uzašašća naš je Spasitelj otpočeo svoje djelo Velikog svećenika. Pavao kaže: “Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sad pojavi pred licem Božjim za nas.” (Hebrejima 9,24)
Svećenikova služba tijekom godine u prvome odjelu Svetišta u “prostoru iza zastora” koji je činio vrata i odvajao Svetinju od dvorišta, predstavljala je službu koju je Krist preuzeo prigodom svog uzašašća. Svećenik je u svakodnevnoj službi prinosio Bogu krv žrtve okajnice i kâd koji se dizao s molitvama Izraelaca. Krist je za spas grešnika pred Oca iznosio svoju krv i uz nju, sa skupocjenim mirisom svoje vlastite pravednosti, molitve vjernih koji se kaju. Bila je to služba u prvom dijelu nebeskog Svetišta. (Veliki sukob, str. 332,333)