Jutarnji stih

Snaga u razlikama

“Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ‘Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ‘Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’ Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ‘Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ‘Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’” (Ivan 20,24-27)

Što znamo o učeniku Tomi? Ne mnogo! Izvan evanđelja spominje se jedino prigodom nabrajanja učenika. Međutim, Ivan nudi pregršt tekstova koji nam pružaju sliku o ovom “čovjeku iz sjene”.

Prvi put ga susrećemo kao učenika u Evanđelju po Ivanu 11,16. Isus je odlučio otići u Betaniju nakon što je saznao za Lazarovu smrt. Tomin odgovor otkriva mnogo: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” Taj kratak navod omogućuje nam da se nakratko osvrnemo na ovog čovjeka. Obavještava nas da je Toma bio i hrabar i pesimističan. Nije očekivao da će mnogo dobra proizići iz tog putovanja, ali je svakako bio spreman poći s Isusom. Vjernost Njemu zapažamo kao njegovu treću vrlinu.

Jedino mjesto na kojem pronalazimo Tomine zabilježene riječi prije današnjeg nalazi se u Ivanu 14,5. Isus je upravo rekao učenicima neka im se srce ne plaši jer ide pripremiti mjesto za njih. Svoje kratko izlaganje o drugom dolasku završio je riječima: “Tamo kamo ja idem već znate put.” Tomin odgovor glasio je: “Gospodine … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” (redci 4.5)

Toma je zapravo dao do znanja Isusu da nije dovoljno pojasnio određene stvari. On je bio spreman ići naprijed, ali je želio biti dovoljno upućen prije nego što to učini.

To nalazimo u 20. poglavlju Evanđelja po Ivanu. Međutim, tu se slika još malo produbljuje. Zatječemo Tomu kako nevoljko vjeruje u tuđe riječi. Ono što su drugi tvrdili činilo mu se previše dobro da bi bilo istinito. Mogli su jedan kod drugog potaknuti uzbuđenje i stvoriti nešto iz čiste čežnje da se oslobode agonije i boli. Njegova pesimistična narav sa željom za potpunijim uputama ponovno je došla do izražaja. Ali kada je sreo uskrslog Isusa, njegova vjera je također dostigla puninu.

Neki od nas slični su neodlučnom Tomi, dok su drugi kao nagli Petar. Da smo svi kao Petar, crkva bi možda djelovala prije nego što stekne dovoljno znanja. Ali da smo svi kao Toma, možda nikada ne bismo počeli raditi. Kristovoj crkvi potrebni su i jedni i drugi radi prave ravnoteže.

 

Preporučujemo:


Komentiraj