“Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)
Bog ne diže ruke od nas zbog naših grijeha. Mi možemo pogriješiti i žalostiti Njegovog Duha, ali kada se pokajemo i dođemo k Njemu skrušena srca, On nas neće odbaciti. Uklonimo prepreke. Njegovali smo pogrešne osjećaje i bilo je oholosti, samodovoljnosti, nestrpljivosti i mrmljanja. Sve nas ovo odvaja od Boga. Moramo priznati grijehe; milost mora dublje djelovati na srce. Oni koji su slabi i obeshrabreni, mogu postati snažni u Bogu i činiti plemenita djela za Gospodara. Ali moraju raditi iz plemenitih pobuda; ne smijemo biti pod utjecajem sebičnih pobuda.
Mi moramo učiti u Kristovoj školi. Ništa osim Njegove pravednosti ne može nam dati pravo ni na jedan blagoslov Saveza milosti. Dugo smo vremena čeznuli za ovim blagoslovima i pokušavali ih dobiti, ali ih nismo primili zato što smo njegovali misao da možemo učiniti nešto što bi nas udostojalo da ih dobijemo. Nismo odvratili pogled od samih sebe vjerujući da je Krist živi Spasitelj. Ne smijemo misliti da će nas spasiti naše vlastite vrline i zasluge; Kristova milost naša je jedina nada za spasenje. Gospodin obećava preko svojeg proroka: “Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Izaija 55,7) Moramo vjerovati u jasno obećanje i ne smijemo se povoditi za trenutačnim osjećajima umjesto vjere. Kad u potpunosti budemo vjerovali Bogu, kad se pouzdamo u zasluge Isusa kao Spasitelja koji oprašta grijehe, primit ćemo svu pomoć koju možemo poželjeti.
Mi gledamo na sebe kao da imamo silu da se sami spasimo, ali Isus je umro za nas upravo zato što smo bespomoćni i to ne možemo učiniti. U Njemu je naša nada, naše opravdanje i naša pravednost. Ne trebamo upasti u malodušnost niti se plašiti da nemamo Spasitelja ili da On nema milosrđa prema nama. Upravo u ovom trenutku On vrši svoju službu za nas pozivajući nas da Mu priđemo u svojoj bespomoćnosti i primimo spasenje. Mi Ga sramotimo svojim nevjerovanjem. (Selected Messages, sv. 1, str. 350,351)
Za razmišljanje: Kakva je uloga osjećaja u mojem duhovnom iskustvu? Što činim da izvor mojih postupaka bude vjera, a ne osjećaji?