““Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista — on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim.”“ (Efežanima 1,3.4)
Od pada u grijeh Gospodin je ostvarivao svoju volju u planu otkupljenja, planu kojim je želio vratiti čovjeku njegovo iskonsko savršenstvo. Kristova smrt na križu omogućila je da Bog primi svaku dušu koja se kaje i oprosti joj. (ST, 12. lipnja 1901.)
Dok je božanski Stradalnik visio na križu, anđeli su se okupili oko Njega, i dok su Ga promatrali i slušali Njegove vapaje, pitali su se sa snažnim osjećajima: ““Zar Ga Gospod Bog neće spasiti?”“ … Tada su bile izgovorene riječi: ““Gospodin se zakleo i neće se pokajati. Otac i Sin su se zavjetovali da će ispuniti uvjete vječnog Saveza. Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”“ (Ivan 3,16) Krist nije bio usamljen u prinošenju svoje velike žrtve. Ona je bila ispunjenje Saveza uspostavljenog između Njega i Njegovog Oca prije nego što su bili postavljeni temelji svijeta; stiskom ruke dali su svečano obećanje da će Krist postati jamac za ljudski rod ako bude svladan sotonskim prijevarama. (YI, 14. srpnja 1900.)
Spasenje ljudskog roda oduvijek je bilo predmet razmatranja Nebeskog vijeća. Savez milosti načinjen je prije postanka svijeta. Postojao je od vječnosti i nazvan je vječnim Savezom. Koliko god je sigurno da nikada nije postojalo vrijeme kada Bog nije postojao, tako je isto sigurno da nikada nije bilo trenutaka u kojima nije bilo zadovoljstvo Vječnog uma da pokazuje svoju milost prema čovječanstvu. (7BC 934)
Što više razmatramo ovu temu, nailazimo na sve veće dubine; a ipak postoje dubine do kojih nikada nećemo doprijeti proučavajući Otkupiteljevu slavu. To je slava Kneza života i najmoćnije čovjekove snage ne mogu je proniknuti. Sami anđeli žele zaviriti u ovu tajnovitu i predivnu temu otkupljenja ljudskog roda. (MS 128, 1897.)