Spreman da istupi

“Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29)
“Neko je vrijeme Krstiteljev utjecaj na narod bio veći od utjecaja poglavara, svećenika i knezova. Da je sebe proglasio Mesijom i da je podignuo ustanak protiv Rima, svećenici i narod sjatili bi se pod njegov stijeg. Sotona je bio spreman nametnuti Ivanu Krstitelju misli koje potiču častohleplje svjetovnih osvajača. Međutim, imajući pred sobom dokaz o svojoj moći, on je odlučno odbio ovo privlačno potkupljivanje. Pozornost koja je bila usmjerena na njega on je preusmjerio na Isusa. Sad je vidio kako se val omiljenosti u narodu okreće od njega k Spasitelju. Iz dana u dan mnoštvo se oko njega smanjivalo. … Ivanovi su učenici došli k njemu … govoreći: ‘Rabbi, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana, i komu si ti u prilog svjedočio, krsti, i svi idu k njemu.’ Tim je riječima Sotona kušao Ivana. Premda je Ivanova zadaća očito bila pri kraju, on bi još mogao ometati Kristov rad. Da je pokazao samosažaljenje i izrazio žalost ili razočaranje zbog toga što je potisnut, sijao bi sjeme razdora, poticao zavist i ljubomoru i ozbiljno usporavao napredak Evanđelja. Po naravi Ivan je imao mane i slabosti uobičajene za ljudski rod, ali dodirom božanske ljubavi i on se preobrazio. On je prebivao u sredini neuprljanoj sebičnošću i častohlepljem, visoko iznad kužnog ozračja ljubomore. … Svjedočenje o uspjehu Spasiteljeva djela bilo je njegova radost. … Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoodricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uzdigne njihove misli sve više i više, sve dok one ne počinu na Božjem Janjetu. On je bio samo glas, uzvik u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost, da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života. Oni koji su vjerni svojemu pozivu kao Božji vjesnici, neće tražiti počasti za sebe. Ljubav prema sebi nestat će u ljubavi prema Kristu.” (Isusov život, str. 131,132)