“Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere!” (1. Petrova 5,8)
Krist je izložio uvjete za prihvatljivu službu. “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga,” kaže On, “tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.” (Ivan 12,25.26)
Kristova metoda služenja ima vrijednost u Božjim očima. Služba onih koji služe na svjetovan način bezvrijedna je, jer je potpuno okrenuta sebi. Sebičnost ljudske naravi preuzima vlast. Oni ne služe u skladu s primjerom koji im je dao Krist.
Proučavajmo Kristov život i Njegovu smrt. Učinimo sve što je u našoj moći da bismo proveli Božji plan. Koji jezik može izraziti, koje pero otkriti moćan ishod gledanja u Isusa i življenja Njegovim životom? Kako malo onih koji tvrde da su kršćani uopće ima pravo na to sveto ime.
Sotona žudno gleda ne bi li kršćane zatekao nespremne. O, kad bi Kristovi sljedbenici imali na umu da je stalna budnost cijena vječnog života. Mnogi drijemaju u svojoj vjeri. Ako se ne probude, ne živnu i ne pokrenu se, njihove duše bit će izgubljene.
“Ja” mora umrijeti, a Krist se mora ustoličiti u srcu kao sve u svemu. Misli se moraju zadržavati na Njemu. Tada će život služiti na čast Njegovom imenu. Duša će primiti silu s visine kako bi se oduprla Sotoninim varljivim zamislima.
Jesu li adventisti sedmoga dana zaboravili opomenu zapisanu u šestom poglavlju Poslanice Efežanima? Mi smo uključeni u rat protiv sila tame. Ako svojeg Vođu ne budemo pratili u stopu, Sotona će izvojevati pobjedu nad nama.
“Zato uzmite i na se stavite bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli dan i, kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stojte čvrsto! Opašite svoje bokove istinom, obucite oklop — pravednost, obujte noge spremnošću za Radosnu vijest — mir! U svemu uzite veliki štit — vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu — ono čim se spasava — i mač Duha, to jest riječ Božju.” (Efežanima 6,13-17) (Letter 140, 5. srpnja 1903. — “Mojoj dragoj braći”)