“Zato i mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka, odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena!” (Hebrejima 12,1)
Božji predstavnici moraju biti primjer nevjernom svijetu, ali i Božjem stadu — svojim riječima, duhom i karakterom. Oni moraju biti jedno u srcu. Krist se molio Ocu da se to ostvari, i oni trebaju odgovoriti na tu molitvu tako što će vršiti Božju volju, ljubiti jedni druge, poštovati se uzajamno — a ne tako što će stalno gledati na slabosti i tražiti nešto čemu mogu prigovoriti.
Ako budu gledali u Isusa, koji je Početnik i Dovršitelj njihove vjere, neće s toliko zabrinutosti gledati na svoje dragocjeno “ja”. Čekat će i budno osluškivati naredbe od Poglavara svojega spasenja, i neće govoriti kao Petar: “Gospodine, a što će biti s ovim?” Isus je rekao Petru: “Što se tebe to tiče? Ti me slijedi!” (Ivan 21,21.22) Ne smijemo skidati svoj pogled s Isusa. …
Bog je svakom čovjeku dao njegov posao. A kad On svojem sluzi dâ određeni posao, velika je šteta što taj preuzima tako mnogo tereta koje Bog uopće nije dodijelio njemu, već drugima, i tako gunđa i žali se.
Koji jezik može iskazati, koje pero opisati i izložiti izuzetne moralne rezultate gledanja u Isusa, našeg Pomoćnika, s iskrenim srcem koje vjeruje? “A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.” (2. Korinćanima 3,18) Kakva veličanstvena pobjeda! Gledanjem postajete promijenjena osoba. Razmislite: Mi gledamo i upijamo blistave zrake s lica Isusa Krista. Primamo onoliko koliko možemo podnijeti. Nemojmo zastajati da bismo se svađali zbog raznih okolnosti, već neprestano gledajmo u Krista. Djelovanjem preobražavajuće sile Duha Svetoga mi se stapamo sa slikom blaženog Predmeta koji promatramo.
Ne gunđajte i ne iznalazite mane. Promatranjem Isusa, Njegova slika se urezuje u dušu i ogleda se u duhu, riječima i vjernoj službi za naše bližnje. U našem srcu je Kristova radost i naša radost biva potpuna. To je prava vjera. Potrudimo se da je steknemo i budimo ljubazni, učtivi, imajmo ljubav u duši — onu vrstu ljubavi koja se izlijeva i izražava preko dobrih djela, koja je svjetlo što obasjava ovaj svijet i koja čini da naša radost bude potpuna. (Manuscript, 11. rujna 1889., str. 26 — “Poziv na jedinstvo i slogu”)