“Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka.” (Efežanima 3,14-16)
Duhovna snaga o kojoj je ovdje riječ jest nešto što svatko od nas može primiti. No, na koji način? Možda smo u tami, osjećamo nemoć i obeshrabrenje i mislimo da nas Bog ne voli. Ako je tako, ne smijemo se predati osjećajima; osjećaji nisu ni u kakvoj vezi s onim o čemu je ovdje riječ. Mi trebamo prihvatiti Božju riječ onako kako je napisana i Kristove riječi onako kako ih je On izrekao.
Poslušajte ove riječi našega Spasitelja: “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.” (Matej 7,24.25) Prednost svakog od nas je što možemo graditi na Vječnoj Stijeni. Tako nećemo osramotiti Boga niti će nas naše riječi ili djela udaljiti od Krista.
Kad se prepustite Božjoj milosti i držite Ga za Njegovu Riječ, a neprijatelj se ipak pojavi ističući vaše nedostatke i pogreške i govoreći vam kako sada niste ništa bolji negoli kad ste potražili Gospodina, tada vi možete pokazati na Isusa, ponoviti Njegova obećanja i reći što je On učinio za vas.
Apostol dalje nastavlja: “Da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga.” (Efežanima 3,17-19) Kako lako možemo postati zadovoljni kad nam je ova božanska punina stavljena na dohvat. Naviknuli smo misliti da je dovoljno imati znanje o istini bez njezine posvetiteljske snage. Samo jedan mali gutljaj s izvora života gasi našu žeđ, pa mi ne dolazimo iznova i iznova piti s njega. Ali to nije u skladu s Božjim razmišljanjem. Naše bi duše trebale neprekidno žeđati za vodom života. Naša srca se nikad ne bi trebala udaljiti od Krista, već čeznuti za zajedništvom s Njim. Upravo će nam ta glad i žeđ za pravednošću priskrbiti punu mjeru Njegove milosti.
Henok je “hodio s Bogom”; ali kako je on zaslužio ovu prednost? Bilo je to stoga što je neprekidno razmišljao o Bogu. Kad je odlazio i kad se vraćao, njegova su razmišljanja bila o dobroti, savršenstvu i ljepoti božanskog karaktera. I dok je bio obuzet time, on se promijenio po uzoru na slavni lik svojega Gospodina, jer promatranjem kod nas nastaje promjena. (Signs of the Times, 18. kolovoza 1887.)