“On mu odgovori: ‘Ljubi …!’” (Matej 22,37)
O ljubavi, čini se, postoji puno više predrasuda i pogrešnih shvaćanja nego o bilo čemu drugom. Jedna od najljepštih istina koju Bog može otkriti tebi i meni jest da ljubav nije takva kakvom smo je uvijek možda zamišljali.
Za mnoge se ljubav može najbolje opisati kao topli osjećaj jedne osobe prema drugoj. Ako ne osjećaš naklonost, dobru volju ili sućut prema nekome, tada tu osobu, smatra se, ne voliš.
To je određenje ljudske ljubavi. To je, također, i pogrešno određenje kršćanske ljubavi. Kršćanska ljubav nije samo osjećaj. Ona je zapravo svjesno stanje uma predanog Bogu. Ona je određeno stanje volje podređeno Božjoj volji.
Voljeti, to jednostavno znači iskoristiti moć izbora koju nam je Bog dao da, bez obzira na osjećaje, kažemo i učinimo ono što je najviša dobrobit za drugoga.
Čista i sveta ljubav nije osjećaj. Ona je načelo.
Najveća Božja zapovijed ne glasi: “Trebaš osjećati ljubav!” nego “Ljubi!” Sve dok naš um djeluje, mi možemo držati ovu zapovijed. To činimo svojom odlukom da ljubimo Boga i druge ljude.
Mnogi iskreni kršćani ozbiljno se brinu o svojim osjećajima prema Bogu. Velik broj njih je razočaran i obeshrabren, jer im izgleda da nikada nisu doživjeli onu dubinu osjećaja koju jedan kršćanin treba imati prema Njemu. Takvi neprestano osjećaju krivnju što je vrijednost njihove ljubavi i topline koju osjećaju prema Bogu često beznačajna.
U toj svojoj nedoumici oni znaju da treba voljeti Boga više nego bilo koga drugoga i bilo što drugo. Ipak, oni ne uspijevaju postići čak niti onoliko ljubavi prema Njemu koliko imaju prema nekim ljudima, bez obzira na sav trud i napor koji su uložili u tom pogledu. Nije malo onih koji su se tako razočarali zbog prividne nesposobnosti da drže zapovijed o ljubavi, da su odustali od kršćanstva. Zaključili su da nikada neće moći ljubiti Boga onoliko koliko misle da bi to trebalo. Zato su se pomirili s mišlju da za njih nema nade.
Kad sam se i sâm našao u prigodi da analiziram sebe, na kraju sam morao priznati da sam osjećajno dublje vezan za svoju ženu nego za Boga. Često sam osjećao topliju i nježniju ljubav prema njoj nego prema Njemu. Moji osjećaji prema njoj imali su veću emotivnu snagu nego oni koje sam imao prema Bogu.
Međutim, shvatio sam da sam, usprkos tome, koristio i uporno nastavljao koristiti moć svojega razuma, odlučujući svakodnevno stavljati Boga na prvo mjesto u svojem životu. Odlučio sam Njega postavljati ispred samoga sebe, ispred svoje supruge i svoje djece. Sad znam da je to zapravo značilo ono: najviše voljeti Njega.
Ako je ikada došlo do sukoba između onoga što je moja žena željela da učinim i Božje volje, odlučivao sam da Božju volju stavljam ispred njezine. Prema tome, premda je moja emotivna povezanost s mojom ženom možda i bila veća, ipak je moja ljubav prema Bogu bila dublja. Kroz izraze moje volje i mojih postupaka pokazalo se da sam odlučio prvo mjesto u svom životu dati Bogu.
Iako često može izgledati da je Bog, koga nikada nismo vidjeli, ponekad vrlo udaljen od nas, moramo Ga i dalje voljeti više nego ikoga i išta na svijetu, jednostavno zato što smo odlučili da u našem životu bude tako. Stoga u skladu s tim ostvarujemo svoju odluku, stavljajući uvijek Božju volju na prvo mjesto — ne obazirući se na osjećaje.
To je jedini mogući način da volimo i one koje inače ni zbog čega ne bismo voljeli — one osobe koje nam emotivno ništa ne znače i koje u nama čak izazivaju negativne osjećaje.
Tako je Isus Krist mogao ustrajati u ljubavi i prema onima koji su Ga pljuvali, onima koji su Ga bičevali i prolijevali Njegovu krv, prema ljudima opsjednutim demonima koji su Ga ubili.
Njegovi postupci i riječi jasno su govorili tim bijednicima: “Možete mi učiniti što god želite, ali upamtite: ništa, doslovno ništa što ćete mi učiniti neće biti dovoljno snažno da me natjera da vas prestanem voljeti. I dalje ću se držati svoje odluke da vas ljubim, da govorim vašim srcima i radim za vas, kao što to i sad činim.”
Kad je zašao u završnu krizu, Isus nije želio biti odvojen od zajednice koju je imao s Ocem i nije želio umrijeti za te neprivlačne, grube, nezaslužne grešnike. Zapravo, On se usrdno molio Ocu da, ako postoji bilo kakva druga mogućnost, ne podnese ovu žrtvu.
Tu konačnu, bolnu odluku Isus nije donio zato što je želio proći kroz stradanje. Upravo zato što je toliko volio Oca, Isus je odlučio učiniti ono što je Otac od Njega očekivao. Neka bude volja Tvoja, bez obzira na osjećaje!
Najveće djelo ljubavi koje je svemir ikada vidio nije bilo zasnovano na osjećajima! Ovo neshvatljivo čudo, djelo o kojemu će s dubokim strahopoštovanjem razmišljati i ljudi i anđeli kroz beskrajnu vječnost, bilo je rezultat Isusove odluke i spremnosti da snagom svojega uma odluči staviti Božju volju na prvo mjesto, iznad osjećaja i sklonosti.
Ovim neusporedivim Kristovim djelom otkriveno je svim ljudima za sva vremena što je bît Božje ljubavi.
Uzvišeni božanski primjer pokreće nas da i sami odlučimo voljeti one za koje možda nemamo tople osjećaje, koji nam se možda suprotstavljaju; bez obzira na to što čine ili nam govore, i bez obzira kako nam mrski mogu postati.
Čovjek ne može shvatiti takvu ljubav. To je nesumnjivo dio tajne Božanstva. Koliko god se trudili, ljudska srca takvu ljubav nikada neće moći izgraditi. Ipak, usprkos toj činjenici, Isus je odlučno zapovjedio svojim učenicima: “Ljubite svoje neprijatelje!” (Luka 6,27) Njegova zapovijed sadrži uvjerenje da možemo uspješno voljeti i onda kad bismo po svojoj naravi mrzili. On će nam dati snagu da prema svim ljudima postupamo s ljubavlju. Upravo onako kao što je On činio.
Booker Washington, poznati američki crnački pedagog, jednom je rekao: “Nikome neću dopustiti da me tako nisko spusti da ga zamrzim.”
Ljudi koji su slijedili stope svojega Gospodina i stvarno voljeli, usprkos neprijateljstvu i mržnji, mogli su to ostvariti samo zato što su kao ovaj čovjek čvrsto odlučili da to tako bude. Bog je poštovao tu njihovu odluku i dao im nadnaravnu snagu da je ostvare riječju i djelom. Dakle, kršćanska je ljubav vladavina uma nad osjećajima. Čovjek koji ima Isusovog duha postaje sposoban opredijeliti se za takvu bezuvjetnu, trajnu ljubav, koja se ne može ograničiti nikakvom vrstom osjećaja.
Kršćanin tako postaje sposoban da prema ljudima uvijek postupa s ljubavlju i da ne odgovara na njihovu neljubaznost.
Kakav dragocjeni dar! To je ljubav. Ljubav u svojoj pravoj veličini. Oslobođena ljubav, nesputana promjenjivim osjećajima! Blago podijeljeno Božjim sinovima. Sada.
To je tvoje i moje nasljedstvo koje treba podijeliti s ovim svijetom suočenim sa smrću.
Douglas Cooper
Iz knjige Živjeti Božju ljubav, Znaci vremena, 2016.