„Onda Jahve reče: Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina.“ (Postanak 6,3)
Nisu svi ljudi u Noine dane bili u punom smislu neznabožački idolopoklonici. … Skupina koja je smatrala da ima znanje o Bogu imala je najveći utjecaj i prednjačila u odbacivanju poruke koju je Bog upućivao ljudima preko Noe. Ona je ne samo odbacila poruku vjernoga propovjednika pravde, već je, kao i njezin gospodar đavao, rabila sva sredstva da odvrati i druge od vjerovanja u Boga i od poslušnosti Njemu. … I dok je Noa upućivao opomenu o budućem uništenju tog naraštaja, trajala je i njihova prilika i prednost da postanu mudri na spasenje. Međutim, oni su predali svoj um pod sotonsku vlast umjesto Božju, a on ih je prevario na isti način kao i naše praroditelje.
Pretpotopni svijet bio je siguran da se zakoni prirode stoljećima nisu mijenjali. Godišnja doba dolazila su jedno za drugim prema svojem redu. Rijeke i potoci nikada se dotada nisu izlijevali iz svojih korita, već su njihove vode sigurno tekle u ponosni ocean. Čvrsti zakoni održavali su vode da se ne prelijevaju preko svojih granica. Međutim, ti razlozi nisu uzimali u obzir Ruku koja je zadržavala vode, koja im je zapovijedala: Ići ćeš samo dovde i nećeš se prelijevati dalje! … Onda su mislili, kao što i danas ljudi misle, da je priroda iznad Boga prirode i da su njezini putovi tako utvrđeni da ih ni sam Bog ne može da promijeniti. Na taj je način Božja vijest opomene pred svijetom postala prijevara, velika zabluda, jer bi priroda, ako je Noina poruka istinita, morala izići iz svojeg uobičajenog okvira postojanja i djelovanja. …
Ljudska narav u Noine dane, kada nije bila pod utjecajem Božjega Duha, ista je kao i narav suvremenog čovjeka. Isus je u svojim izlaganjima i nauku priznavao Mojsijeve knjige kao riječ nadahnuća. Mnogi priznaju da je Novi zavjet božanskog podrijetla, dok istodobno starozavjetnim spisima ne ukazuju neko posebno poštovanje; ali te dvije velike zbirke spisa ne mogu se rastaviti ni odvojiti. Nadahnuti apostoli koji su pisali Novi zavjet neprestano su misli svojih čitatelja upućivali i vraćali na spise Staroga zavjeta. I Krist je misli svih naraštaja, sadašnjih i budućih, usmjeravao na Stari zavjet. On spominje Nou kao stvarnu osobu koja je živjela; govori i o potopu kao povijesnoj činjenici; pokazuje ponašanje tog naraštaja kao karakteristiku ovog vremena. Istina i Život predosjećao je sumnje i nedoumice muškaraca i žena u vezi sa Starim zavjetom i zato ga je proglasio nadahnutim. (Signs of the Times, 20. prosinca 1877.)