Photo Credit: ADAMS
Mirna ljubav
Jedini ispravan način da propovijedamo o Zakonu jest u okvirima Novoga zavjeta. Svaka propovijed o Zakonu koja sadrži jednostavno dokazivanje kako Zakonu treba biti poslušan, bez jasnog objavljivanja Evanđelja milosti, usmjerava nas u pogrešnom smjeru. Drugo, primijetili smo da zakon djeluje kao učitelj koji nas vodi Kristu kako bismo mogli biti opravdani vjerom, a ne poslušnošću Zakonu. U samom djelokrugu Zakona otkriva se naš grijeh i potreba za Spasiteljem, ali Zakon nema silu spasenja. I konačno, naučili smo da Zakon posjeduje određenu vrstu slave. Pavao tu slavu opisuje kao otkrivajuću moć koja pridonosi podizanju svijesti o našem grijehu. Ali sada Pavao kaže da je slava Zakona potisnuta većom slavom Kristove pravednosti kojom upravlja Sveti Duh.
U razdobljima oblikovanja adventističke teologije i evanđeoskog pristupa, mi kao pojedinci ovo nismo shvaćali. Bili smo zauzeti teretom obrane kojom smo širem kršćanskom svijetu pokušavali dokazati da je Božji zakon vječan i da ga zbog toga svi moraju poštovati — cijeli Zakon, uključujući i zapovijed o suboti. Mi one koji poštuju nedjelju nastojimo promatrati kao svoje “suparnike” s kojima trebamo ući u raspravu o poslušnosti Zakonu, te je kao posljedica toga naša teologija o Zakonu otišla u pogrešnom smjeru. Zbog našeg nespretnog rukovanja Zakonom Ellen G. White, promatrajući adventiste, zaključuje da smo u očima drugih kršćana stekli loš ugled. Svoje viđenje opisala je ovako: “… Adventisti govore o Zakonu, ali ne uče o vjerovanju u Krista.” (Testimonies to Ministers, str. 91,92)
Vratit ćemo se na ovu izjavu i njezin povijesni smještaj malo kasnije. Ali zasad ocijenimo težinu njezine procjene. Dojam koji Crkva ne želi ostaviti o sebi je upravo taj. Mi smo ipak pozvani da svijetu propovijedamo neprolaznu Radosnu vijest, što je poruka o spasenju milošću — samo kroz vjeru i samo kroz Krista, a ne djelima Zakona. A ipak, Božja sluškinja Ellen G. White nas opominje da smo učinili baš ono što nismo smjeli: ostavili smo dojam da na našem radaru nikada nije bilo Isusa.
I taj loš dojam nastavlja se do današnjeg dana.
Svaki adventistički evanđelist i propovjednik bori se s optužbom da smo legalisti. Naš uobičajeni odgovor na ovu optužbu je poricanje; a zbog našeg gledanja na sebe kao na Laodicejce, mi smatramo kako smo bogati doktrinom i da nam ništa nije potrebno. Ali Ellen G. White to nije poricala. Zapravo, ona je veći dio svoje proročke službe provela suočavajući nas s činjenicom da smo propovijedali Zakon u pogrešnom svjetlu i da smo pogriješili ne propovijedajući Evanđelje s jasnoćom. Otišla je u grob pokušavajući nas pozvati da promijenimo smjer Crkve sljedećim riječima:
“Jasno mi je, iznova i iznova, pokazivana opasnost koja se nalazi u ljudskim pogrešnim zamislima o opravdanju vjerom. Godinama mi je pokazivano da će se Sotona posebno truditi zbuniti ljude u vezi s ovim pitanjem. O Božjem zakonu naveliko se razglaba i on je Crkvi prikazan skoro bez znanja o Isusu Kristu i Njegovom odnosu prema Zakonu, baš kakva je bila i Kajinova žrtva.” (1888 Materials, str. 810)
“Propovijedanje o raspetom Kristu naši su ljudi čudno zanemarili. Mnogi koji tvrde da vjeruju u istinu, nemaju znanje ni iskustvo o izbavljenju vjerom u Krista. … Službi se treba dati životna moć. Život se mora ubrizgati u misioniranje u svakom mjestu, da bi mogli ići naprijed i da se ne oglašavaju nesigurnim tonom trube, već nebeskom silom buđenja koja se može naći jedino u propovijedanju Isusa Krista — Njegove ljubavi, Njegovog praštanja i Njegove milosti.” (1888 Materials, str. 842,844,855)
Ovakve izjave, i još mnoge druge poput njih, potječu izravno s Generalne konferencije 1888. godine, na kojoj je Bog pokušao unijeti Evanđelje u adventističku teologiju kroz dvoje mladih ljudi; jedan je bio Eliot Joseph Waggoner, a drugi Alonzo T. Jones. U jednoj od svojih najopsežnijih izjava, Ellen G. White je ovako ocijenila ono što su ovi mladi ljudi propovijedali:
“Gospodin je u svojoj velikoj milosti kroz starješine Waggonera i Jonesa svojem narodu poslao najdragocjeniju poruku. Ova poruka koja uzdiže Spasitelja kao Žrtvu za grijehe cijelog svijeta, treba se pred svijetom iznositi mnogo češće. Ona predstavlja opravdanje vjerom u ono što je sigurno; ona poziva ljude da prime Kristovu pravednost koja se očituje poslušnošću prema svim Božjim zapovijedima. Mnogi su izgubili iz vida Isusa. Oni trebaju svoj pogled usmjeriti na Njegovu pobožnost, Njegove zasluge i Njegovu nepromijenjenu ljubav prema ljudskoj obitelji. Sva moć dana je u ruke Kristu kako bi On mogao izliti bogate darove na ljude, prenoseći svoju pravednost na bespomoćne ljude. Ovo je poruka koju je Bog zapovijedio da širimo svijetu. To je poruka trećeg anđela koju trebamo objavljivati glasno, i tada će sve biti popraćeno izlijevanjem Svetog Duha u velikoj mjeri.” (Testimonies to Ministers, str. 91,92)
U takvom je duhu nastavila govoriti: “Poruka Radosne vijesti o Njegovoj milosti dana je Crkvi u čistoći i jasnoći, kako svijet više ne bi mogao reći da adventisti govore o Zakonu, ali ne uče ili ne vjeruju u Krista.” (Isto) Ovo je predivna izjava onoga što su adventisti mogli postati i što još uvijek mogu postati! Zamislite samo kako bi Radosna vijest bila moćna kad bi prvo što bi ljudi rekli kad čuju adventiste zvučala ovako: “Oh, da, to je Crkva koja ne može prestati misliti o Božjoj ljubavi prema svima!”
To bi bilo predivno, zar ne?
Ljudi bi jurili u našu crkvu. Glasni poklič i kasna kiša dogodili bi se bez našeg višegodišnjeg neprekidnog nastojanja da se to dogodi, jer bismo mi propovijedali poruku koju Sveti Duh podupire svom svojom snagom. U današnjem štivu otkrit ćemo kako jedna od naših doktrina ima snagu da nam otvori oči i obznani istinu među nama, a utemeljena je na jedinoj istini na kojoj se može temeljiti istinsko buđenje — na velikoj istini o opravdanju vjerom, poznatoj kao Radosna vijest.
Doktrina na koju mislim odnosi se na biblijsku istinu o suboti.
Kao ljudi, mi smo subotu pokušali svesti na borbu pravog dana protiv pogrešnog dana.Pitajte prosječnu adventističku zajednicu: “Imamo li istinu o suboti?” Odgovor će biti u oduševljenom zboru: “Da! Amen!”
A onda upitajte: “Što je istina o sedmom danu?” Ljudi će iznositi odgovore kao što su:
“Sedmi dan je subota!”
“To je subota, a ne nedjelja.”
“Katolička crkva je promijenila subotu u nedjelju!”
Sve je to istina, i sve je to važno, ali to nije istinakoja se nalazi u samoj suboti. Kad subotu ograničimo na napor kako bismo ljudima dokazali da trebaju poštovati četvrtu zapovijed, mi promašujemo njezino pravo značenje. U današnjem štivu istražit ćemo što je zapravo subota, a ono što ćemo otkriti je doista nevjerojatno. Zato preispitajmo subotu i pogledajmo kakva se blaga kriju pred nama.
Odmor ugrađen u priču
Otpočnimo tako što ćemo se na svježi način osvrnuti na podrijetlo subote u Postanku. Ali ovog puta — osim što ćemo navoditi Postanak 2,1-3 kao izdvojeni dokaz da je subota dana još u Edenu i da je zbog toga moraju poštovati svi ljudi, a ne samo Židovi — pogledat ćemo širi događaj u kojem je subota uspostavljena. Gledajući cijeli događaj u kojem subota nastaje, otkrit ćemo predivnu istinu koju ona objavljuje. U Postanku 1 i 2 vidimo kako Bog stvara po namjernom umjetničkom obrascu: oblikuje prostorod građe, a zatim taj prostor ispunjava životom. Prva tri dana Stvoritelj oblikujeprostor tako što dijeli stvorenu građu. Sljedeća tri dana On taj prostor ispunjavaživim stvorenjima.
Prvog dana Bog oblikujenebo i Zemlju i odvaja svjetlo od tame, a onda četvrtog dana taj prostor ispunjavaSuncem, Mjesecom i zvijezdama. Drugog dana Bog oblikujeprostor vode i neba, a zatim petog dana taj prostor ispunjavaribama i pticama. Trećeg dana Bog oblikujeprostor kao suhu zemlju, i onda šestog dana ispunjavazemlju životinjama i stvara čovjeka. Zatim dolazi vrhunac svega što radi: Bog stvarasubotu i ispunjavaje sobom. Sedmi dan je jedinstveni prostor, jer nije materijalan, već je prostor odnosa; i nije ispunjen materijalnim stvarima, već blagoslovom druženja, to jest zajedništva s Bogom.
“Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” (Postanak 2,1-3)
Ono što je ovdje opisano nije odmor od tjelesnog umora, za koji je obično potreban san, već je to odmor u smislu zadovoljstva, za koji je potrebno uživanje. Bog nije umoran — On je sretan, zadovoljan i ispunjen. On je davao, davao i davao izlijevajući svoju silu kako bi stvarao. Sada je završio posao i zauzvrat od svojih stvorenja prima zadovoljstvo uzvraćene ljubavi, što je upravo bio Njegov plan za nas — da prvo budemo blagoslovljenionim što ćemo primiti od Njega sa stajališta odmora, a zatim da se uključimo u davanje svoje sile natrag Njemu, a potom i jedni drugima. Tako je dakle Bog “posvetio” sedmi dan. Riječ doslovno znači jedinstvenili drukčiji. Bog nam daje subotu, jedinstvenu u prostoru i vremenu, za uživanje u druženju između Njega i nas, kao stalni podsjetnik da je prava narav našeg odnosa s Njim uzvraćena ljubav.
Ali to nije sve. Sada slijedi još ljepši dio.
Primijetite kako su ljudi bili stvoreni na kraju šestog dana, nakon što je Božji “posao” stvaranja bio “završen”. Zbog toga ljudi nisu sudjelovali u samom djelu stvaranja, niti su svjedočili Božjoj zauzetosti u tom djelu. Zamislite samo tu sliku. Adam se budi u život i pred njim se pojavljuje Stvoriteljevo lice. Oni ostvaruju kontakt očima. Kakav trenutak! Bog kaže nešto poput: Zdravo! Dobrodošao u postojanje! Ja sam tvoj Stvoritelj i sve sam ovo prekrasno stvorio za tebe.U tom trenutku je nešto potrebno kako bi se taj odnos mogao nastaviti: vjera, vjerovanje, povjerenje da je ono što je Bog rekao istina. Pavao se na ovo osvrće u Hebrejima 11,1: “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” Zatim u trećem retku dodaje: “Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.”
Adam nije vidio Boga kako stvara, ali on u sebi pronalazi pouzdanje, ovisnost i duševni mir u Onome koji mu se obraća. Vjera je ugrađena u njegovu narav. On osjeća da je voljen i Božja ljubav izvlači povjerenje iz njegovog srca. Bog zatim stvara Evu. Ali On se nije okrenuo Adamu i rekao: Gledaj sad ovo!I puf, Eva se stvorila pred Adamom. Ne. On je Adama uspavao i onda je stvorio Evu. Ona se, kao i Adam, budi kako bi živjela vjerom, a potom Adam otvara svoje oči po drugi put s vjerom u svojeg Stvoritelja i vjerujući objašnjenju da je ovo prelijepo stvorenje koje sada stoji pred njima također poteklo iz velike Stvoriteljeve sile. I tako su oni stajali, muškarac i žena, u predivnom vrtu koji su vjerom primili kao besplatan dar. Zapazite ovo: subota je bila prvi dan njihovih života. Oni su se prvo odmarali razmišljajući o stvarnosti njihove uske ovisnosti o Stvoritelju, i zatim su, ispunjeni snagom Njegove ljubavi, otišli na posao njegovanja vrta prvog dana u tjednu.
Izvještaj o stvaranju koji Adama i Evu postavlja kao primatelje završenog posla pruža nam moćnu poruku: mi, ljudska bića, stvorenja smo odmora, prije negoli što smo stvorenja rada.Mi smo stvoreni duševno, osjećajno i s odnosom prema drugima, kako bismo od Boga primili, prije nego što ćemo Bogu i ostalima moći vratiti to isto. Što se nas tiče, mi ljubimo, “jer je on nas ljubio prije” (1. Ivanova 4,19). To je narav odnosa između Stvoritelja i stvorenja.
Stalnost stvaranja i spasenja
Dakle, naše prvo otkriće o suboti jest da je ona spomen Božjeg stvaranja, spomen koji nas podsjeća na naš položaj u tom istom stvaranju, koji imamo kao vjerni primatelji Njegove ljubavi. Sad ćemo otkriti da je subota i spomen na otkupljenje. Kad je ugledamo, veza će biti očita. Postoji odličan logičan razlog zbog kojega je subota spomen i na stvaranje i na spasenje, a to je ovaj: oboje je dostignuto isključivo Božjom stvaralačkom silom. Spasenje je zapravo čin Božjeg ponovnog stvaranja. U Svetom pismu pronalazimo ono što možemo opisati kao stalnost, neprekidan redoslijed stvaranja i spasenja. Pogledajte kako nam se to predivno otkriva.
Stari zavjet počinje riječima: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1) Zatim slijedi izvještaj o stvaranju: “Neka bude svjetlost…” i tako dalje. U Novom zavjetu Evanđelje po Ivanu počinje riječima: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog” (Ivan 1,1), a zatim počinje izvještaj o spasenju. U Postanku 1 prva objava stvaranja glasi: “Neka bude svjetlost.” (Postanak 1,3) U Ivanu 1 prva objava spasenja glasi: “U njoj bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” (Ivan 1,4.5)
U Postanku 1 je prvi čovjek stvoren s namjerom da bude odsjaj Božjeg lica: “Načinimo čovjeka na svoju sliku.” (Postanak 1,26) U Ivanu 1 Isus postaje novi Čovjek koji otkupljuje Adamove grijehe i otkriva Božju slavnu sliku bez mane: “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine.” (Ivan 1,14)
U Postanku 2, kad je Bog završio sa stvaranjem, piše: “I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.” (Postanak 2,2) U Ivanu, kad je došao do samog kraja svoje službe spasenja, Isus upotrebljava jezik o sedmom danu iz drugog poglavlja Postanka, te kaže Ocu: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Dok je visio na križu, uzviknuo je: “Svršeno je!” (Ivan 19,30) Sljedeći redak obavještava nas da je dan kad je Isus objavio svoj posao spasenja završenim bio “dan pripreme”, ili petak, i onda se sedmoga dana odmarao u grobu.
Vidimo, dakle, da Biblija govori o dva neraskidivo isprepletena događaja: o stvaranju i o ponovnom stvaranju, a subota je vrhunac u oba ta događaja. Ovo je zapravo zaprepašćujuće i moćno zbog toga što subota, kad se postavi u svoje prirodno stanište, sprečava legalizam. Time što ne označava samo završni posao stvaranja, već i završni posao spasenja, subota pobija cijeli postupak spašavanja djelima i žarište našeg povjerenja stavlja potpuno u Krista. Žalosno je to što smo preskočili ovu predivnu istinu o suboti i što smo se usredotočili samo na borbu između pravog i pogrešnog dana. Da smo držali subotu kao podsjetnik na Božju spasonosnu milost, stekli bismo imunitet protiv legalizma, i naše svjedočenje svijetu bilo bi mnogo pobjedonosnije.
Farizeji su u Isusovo vrijeme okrenuli Božju subotu u zakonsko pravilo kojim su lupali kao maljem, osuđivali i vezivali ljude. A mi smo ponovili njihove postupke na naš način i iz našeg kuta. Prije nekoliko godina čuo sam jednog propovjednika kako pita adventističkog mladića: “Što subota znači za tebe?” Mladić je na trenutak zastao, a onda odgovorio. Propovjednik mu je uzvratio: “Sjedi i šuti, ili ćeš završiti sa žigom zvijeri.” Možda će nekima od vas ovo biti smiješno, ali za mnoge adventiste ovakav odgovor predstavlja njihov dojam o suboti. Ellen G. White pokušala je potaknuti pogled na Zakon u svjetlu Radosne vijesti. Jednom prigodom rekla je: “Na Deset zapovijedi ne treba gledati s gledišta zabrane, već s gledišta milosti.” (Selected Testimonies,sv. 1, str. 235)
Drugom prigodom je napisala: “Deset zapovijedi ‘nemoj’ i ‘ne poželi’ su deset obećanja.” (Bible Echo, 17. lipnja 1901.) Ovo je doista tako u četvrtoj zapovijedi. Subota nije samo ono što ne smijemo raditi u tih dvadeset i četiri sata u svakom tjednu. Ovdje je riječ o tome što je Bog učinio za nas i što još kroz svoju milost može učiniti. Kad subotu razumijemo u biblijskom smislu, ona tada postaje podsjetnik naše ovisnosti o Isusu za spasenje, i time je ona suprotnost legalizmu.
Nenametljiv ritam milosti
Uopće nas ne bi trebalo iznenaditi što Isus opisuje spasenje kao odmor od brige da steknemo Božju naklonost: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Matej 11,28-30) “Rad” na koji Isus ovdje misli kad nudi “odmor” nije tjelesni, već je riječ o tjeskobi koja nastaje zbog pogrešne slike o Božjoj naravi, slike koja nas navodi da vjerujemo kako moramo “zaraditi” Njegovo prihvaćanje. Znamo da Isus nudi odmor za “dušu”, što je u izvornom grčkom riječ psyche. On doslovno kaže: “Ja želim vaš um osloboditi briga.” Ovo je onaj duboki odmor koji nam je doista potreban; odmor u kojem znamo da nas Bog voli i da nas čuva po svojoj milosti, a ne zbog onoga što smo mi učinili kako bismo postali dostojni Njegove ljubavi.
Dok ulazimo u odmor koji nam On nudi, otkrivamo da Bog nije težak i zahtjevan poslodavac. Daleko od toga! Kad uđemo u Božje srce, služenje Njemu postaje nam vrlo jednostavno i lako. Zašto? Zato što je to način na koji ljubav radi. Ljubav potpuno mijenja gledište osobe o onome što je teško i surovo. Osobi koja je zaljubljena takvi pojmovi su nešto strano. Ellen G. White to kaže sljedećim riječima:
“Mi se ne smijemo pouzdati u naša dobra djela, već moramo doći pred Krista kao grešna bića, i u Njegovoj ljubavi pronaći ćemo odmor. Bog će prihvatiti svakoga tko mu dolazi s povjerenjem i tko se uzda u zasluge raspetog Spasitelja. Ljubav prodire u srce. Možda nećete osjetiti ushićenost osjećaja, ali ćete dobiti mirno i trajno povjerenje. Svaki teret će tada bit lak, jer je Kristov jaram lak. Tako će dužnost i žrtva postati zadovoljstvo.” (Faith and Works, str. 38)
Ovo je zbilja cool!
Možeš li zamisliti neko bolje iskustvo od ovoga?
Naravno da ne možeš!
Kad kaže “Hodite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”, Isus vašem životu nudi najveću moguću slobodu koju možete zamisliti. Biblija zapravo ističe sljedeću zamisao: “Učite se o nenametljivom ritmu milosti”(i to je doista sjajna poruka).
Nenametljiv…
Ja se odmaram.
Ritam…
A ipak se krećem.
Milosti…
Jer me Božja nezaslužena ljubav pokreće iznutra.
Ljubav bez prisile osnovno je načelo kojim je ispunjen Božji karakter i koje vlada u Njegovom kraljevstvu. Bog je kroz proroka Jeremiju objavio svoju ljubav i način spasenja: “Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jeremija 31,3)
Ovo je doista nevjerojatno. Primijetite logičan odnos između Božjih osjećaja prema nama i načina na koji nam pristupa. Zato što nas je volio, Bog je pronalazio načine da nas privuče k sebi — svojom ljubavlju, a ne nadmoćnom silom ili prisilom svoje velike mudrosti. Božji jedini cilj jest da nas privuče k sebi i da nas osnaži.
To je sve.
I to je mnogo.
Zapravo vrlo važno.
Nema većeg dostignuća čak niti za svemoćnog Boga, jer koliko god da izgleda zapanjuće, ti i ja imamo slobodu Bogu doslovno reći: Ne.Tako je On krenuo s osjetljivom zadaćom da nas spasi od grijeha, dok je istodobno našu slobodnu volju ostavio netaknutom.
Kakav Bog!
Ellen G. White je napisala: “Sredstvo kojim se Bog služi da bi odagnao grijeh iz srca jest ljubav.” (Misli s Gore blaženstava, str. 68) Milost je oblik Božje ljubavi koja se dovodi u vezu s grešnicima. U duhu je milosti da me istodobno oslobađa i očarava. Onog trenutka kad sam shvatio da ja ne mogu ništa učiniti kako bih zaslužio Božju naklonost, te da sam slobodan reći NENjegovoj volji, ipak sam željno rekao DA. Ali ako vjerujem u laž da se svojim djelima mogu spasiti, onda sam ja poraženi moralni bogalj. Ja radim za Boga pod osjećajem krivnje, i ta krivnja oslabljuje moju volju, umjesto da je snaži. Ellen G. White je uputila ovakvo upozorenje i ohrabrenje:
“Ne smijemo stavljati sebe u središte i onda se prepuštati zabrinutosti i strahu hoćemo li biti spašeni. Sve to udaljuje dušu od Izvora naše snage. Prepustite Bogu brigu o svojoj duši i imajte povjerenja u Njega. Razgovarajte i mislite o Isusu. Neka se vaše ‘ja’ izgubi u Njemu. Odbacite svaku sumnju, odagnajte strah. Kažite s apostolom Pavlom: ‘Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.’ (Galaćanima 2,20) Oslonite se na Boga!” (Put Kristu, str. 61,62)
Ovdje se nalazi zadovoljavajuća sigurnost da je moje spasenje Njegov posao, a ne moj. To je mir koji Isus nudi. Ali On nudi više od odmora, jer s odmorom dolazi snaga. Za svoje spasenje oslanjam se samo na Krista. Njegova me milost uzdiže, daje mi snagu i pokreće me na čistoću i moćnu obuzetost ljubavlju kao jedinog temelja poslušnosti. Zbog ritma Njegove milosti dobio sam pogon iznutra. Subota iznenada ima više smisla.
Teološkog smisla također.
Ali i osjećajnog smisla, kao i smisla odnosa.
Nalazim se licem u lice, srcem do srca s Bogom koji me je već volio, koji me je već prihvatio — ne zbog onoga što sam ja učinio kako bih zaslužio ljubav, već jednostavno zato što je On dobar. I baš tu, sada, u ovoj spoznaji se ja odmaram. To je bît subote.
Pitanja za razmišljanje i razgovor
Nažalost, svi mi poznajemo govorkanja o adventistima (o nama) koji su se ponašali osuđivački i bez ljubavi. U nekoliko minuta razmijenite svjedočenja o adventistima koji su svojim djelima pokazali bezuvjetnu ljubav za Boga.
U štivu piše kako je Bog stvorio sedmi dan i ispunio ga sobom. Ali Bog je u svakom danu, zar ne? U kojem smislu se Božja prisutnost subotom očituje na drukčiji način? Kako to možete prepoznati?
Mislite li da se prvo odmarate, pa tek onda radite, ili se odmarate da biste se oporavili od posla? Što bi se dogodilo u vašem životu da se potpuno predate prvom načinu razumijevanja subote?
Koji je vaš odgovor na razumijevanje u kojem su izvještaji o spasenju i stvaranju povezani i u kojem je subota srce obaju izvještaja? Na koji vas način ovo mijenja?
Kako možete početi osjećati “nenametljiv ritam milosti”? Budite određeni.
Ty Gibson