“Ali ga je Petar izdaleka slijedio do dvora velikog svećenika; uđe unutra i sjede sa slugama da vidi kako će se svršiti. … Pristupi mu jedna sluškinja te mu reče: ‘I ti si bio s Isusom Galilejcem.’ On to zanijeka pred svima: ‘Ne znam — reče — što govoriš.’ Dok je odlazio prema vratima, opazi ga druga sluškinja te će ondje nazočnima: ‘I ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom.’ On to opet zanijeka sa zakletvom: ‘Ne znam toga čovjeka.’” (Matej 26,58-72)
Te su se večeri održavala dva suđenja, na jednom se sudilo Isusu, a na drugom Njegovom glavnom apostolu.
Ponašanje ove dvojice pod pritiskom vrlo se razlikovalo. Isus se čvrsto držao, dok je Petar pokleknuo. Ali nijedna reakcija nije bila posljedica trenutka. One odražavaju dva puta koja su se sastala u Kaifinom domu. Postali su vidljivi u Getsemaniju, gdje se jedan Čovjek molio dok su drugi spavali, gdje se jedan Čovjek potpuno predao smrti na križu dok se drugi nisu znali suočiti s događajima koji će ubrzo snaći i jedne i druge. Ukratko rečeno, razlika između dvaju suđenja nije se ogledala u trenutačnoj odluci, već je odražavala različite Isusove i Petrove navike do tog trenutka.
Možda je najzanimljivije u cijelom događaju što se Petar tamo uopće našao. Obično ga krivimo zbog njegovog kukavištva, ali činjenica da je slijedio Isusa, čak i na određenoj udaljenosti, govori nešto o čovjeku koji je ranije te večeri potegnuo svoj nož pred svjetinom praćenom četom naoružanih vojnika. Pismo govori da su svi učenici pobjegli nakon Isusovog uhićenja. Ali dvojica od njih — Petar i Ivan — predomislili su se i otišli u Kaifin dom. Za to je trebalo imati hrabrosti.
Petru u početku ide dobro. Onda se pojavljuje ta dosadna sluškinja tvrdeći da je Isusov sljedbenik. A kako je došla do tog zaključka? Nije bilo toliko teško. Ivan piše da su on i Petar slijedili povorku do kuće velikog svećenika i da je njemu bilo dopušteno da uđe u dvorište zbog poznanstva s velikim svećenikom, dok je Petar ostao pred vratima. Dakle, Ivan je otišao k sluškinji koja je čuvala vrata i zamolio je da pusti Petra unutra. I prema Ivanovim riječima, upravo je ta sluškinja prva postavila pitanje Petru (Ivan 18,15-17).
“Neustrašivom Petru” kucnuo je čas suđenja. I on će strašno pasti ne zbog trenutačne slabosti, već kao posljedica uobičajenog povjerenja u sebe.
Od Petra možemo naučiti da naši svakidašnji postupci i stavovi grade osobine s kojima se moramo suočiti na našem vlastitom suđenju.
Preporučujemo:
