Suosjećajni kršćanin

14. 05. 2020.

“Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.” (Ivan 14,30)

Svojim životnim navikama Spasitelj je dao primjer što Bog želi od svoje Crkve na Zemlji. Prenesi to ljudima. Krist Ocu želi prikazati Crkvu bez mane ili mrlje.

Od najranije mladosti Spasitelj je živio u siromaštvu. Djetinjstvo je proveo u napornom radu. Radeći za stolarskom klupom i noseći terete koji su Mu kao članu obitelji pali u dio, često je bio iscrpljen. Živio je u dobu opće iskvarenosti. Ipak, zlo koje Ga je okruživalo nije Ga dotaklo, niti su na Njega utjecali karakteri onih koji su bili pokvareni i zlobni. Na otvorenim poljima i u prirodnim krajolicima nalazio je odmor od rada i hranu za duhovni život. Zapažajući dublju dimenziju svega, prikupljao je znanje iz tajni prirode, što Ga je ispunjavalo mirom i radošću.

U godinama svoje javne službe Spasitelj je neprestano bio na oku prepredenih i licemjernih ljudi. Neprekidno su Ga uhodili ne bi li iz Njegovih usta čuli nešto na osnovi čega bi stvorili predrasude prema Njemu. Uvijek iznova nastojali su pokazati da je kriv zbog nepravde. Bilo je situacija kada su Mu postavljali zamke u pitanjima u nadi da će Njegovi odgovori izazvati osudu naroda. Međutim, pri svakom pokušaju bili su se prisiljeni zbunjeno povući jer je njihove postupke razotkrivalo istinsko svjetlo Kristovih odgovora. Mnoštvo koje je slušalo Spasiteljeve govore u njima je vidjelo silu istine. Čak su i ljudi koji su bili poslani da Ga uhode morali priznati svojim nalogodavcima da “nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek” (Ivan 7,46). …

Sve što izgovaraš, izgovaraj ljubazno i dobronamjerno zato što Krist osluškuje tvoje riječi. Neka se u svemu što iznosiš provlači suosjećanje prema drugima, jer tako objelodanjuješ Kristov karakter. Njegovo ponašanje odisalo je blagošću i krotkošću. Budući da smo mi Njegovi sljedbenici, trebamo biti dionici Njegove naravi. Svakodnevno moramo biti učenici velikog Učitelja kako bi ozračje koje okružuje dušu bilo ispunjeno duhovnim životom. (Letter 158, 14. svibnja 1908., Edsonu Whiteu)