“Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji, polazeći u tuđinu, dozva sluge te im predade imovinu svoju.” (Matej 25,14)
Čovjek možda ne vidi mogućnost za pokazivanje izvjesnih darova samo zato što to nisu njegovi darovi, ali neka svatko misli o sebi onako kako bi Bog htio da misli. Neka svatko ima na umu da su mu njegove sposobnosti samo pozajmljene, i da ga time Bog ispituje kako bi vidio hoće li koristiti te povjerene darove Bogu na čast i raditi za dobro svojega brata i svojega bližnjeg.
Njemu je prihvatljiva svetost, predaja cijelog sebe Bogu. Neki Pavao može saditi, neki Apolon zalijevati, ali Bog daje da raste. “Tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.” (Galaćanima 6,8) … U prirodi neprestano djeluju nevidljive sile proizvodeći krajnje rezultate, ali žetva koja će se požeti ovisi od sjemena koje je posijano. Nakon što čovjek vjerno pripremi zemlju i posije sjeme, Bog mora neprestano raditi kako bi omogućio da sjeme proklija.
Tako je i u onome što je duhovno. Riječ živoga Boga je sjeme. Krist je sijač i ako On neprekidno ne obrađuje tlo srca, neće biti žetve. “Vi ste Božja njiva, Božja građevina.” (1. Korinćanima 3,9) Bog je dao svojeg Sina da umre, pravednik za nepravedne, da bi moglo doći do slavne žetve duša. Ljudsko srce je tlo za Božje sjeme i u njemu se mora njegovati Kristova pravednost. Stoga neka se nijedan čovjek ne uzda u tjelesnu mišicu, već u Boga. Neka svatko pruži dokaz da ima vjeru, da nije vjerski patuljak, već da raste pod rosom i pljuskovima Kristove milosti, da njegov pravedan život nije ljudska tvorevina, već da je Kristova pravednost to što je Božja milost othranila u njegovom srcu. …
Neke poruke dolaze kao Gospodnji čekić, da bi razbile Sotonina djela i obratile čovjeka živome Bogu. Stati u obranu istine djelo je koje zahtijeva odlučnost pomiješanu s Kristovom utjehom koja dolazi kad pokajanje otkrije što je doista grijeh. I dok su neki pozvani da se očajnički bore s nekim zlim djelom, postoji još jedna vrsta poruke koju treba prenijeti onima koji su se, premda im je učinjeno zlo, oduprli kušnji da njeguju i pothranjuju osjećaj nepravde. …
A opet, nekima je Bog dao dar da djeluju kao organizatori. Drugi će zauzeti svoje mjesto radeći povučeno, smatrajući sebe sitnim i neznatnim, uz samo nekolicinu onih koji prepoznaju njihov trud, nemajući nikoga tko bi žalio zbog njihovih pogrešaka ili slavio njihove pobjede. Pa ipak, Gospodin sve njih upošljava. Nitko ne može popuniti sva mjesta, a Božje veliko djelo mora ići naprijed. (Manuscript 116, 16. rujna 1898. — “Dva velika načela Zakona”)