Jutarnji stih

Sve za mjeru riže (1)

“Uzeh knjižicu anđelu iz ruke i progutah je. U ustima mi je bila slatka kao med, ali kad je pojedoh, gorčina mi napuni utrobu.” (Otkrivenje 10,10)

Radio sam u svojoj prodavaonici na tržnici Sincelejo kad mi je jednog dana došao mladić s knjigom u ruci i upitao me može li zamijeniti knjigu u ruci za mjeru riže. Ne osvrćući se posebno na knjigu, dao sam mu rižu i stavio knjigu na policu. Nastavio sam raditi, ali zbog neurednog načina života i mnogih dugova na kraju sam bankrotirao.
Jednog dana sam primijetio tu knjigu na polici i počeo je čitati. Što sam je više čitao, to me je više privlačila i ubrzo sam pročitao cijelu knjigu. Kad sam je pročitao, osjetio sam potrebu da potražim Gospodina. Otišao sam k prijatelju i ispričao mu o knjizi. On mi je rekao: “Oh, i ja sam je pročitao. Jako je dobra. Nastavi s čitanjem.”
Učinio sam ono što mi je predložio, a idućeg dana sam mu rekao: “Želim postati kršćanin.” I on je želio postati kršćanin, tako da smo počeli tražiti Boga u nekoliko crkava, ali su njihove poruke bile u suprotnosti s knjigom. Pitao sam pastore, ali mi oni nisu mogli objasniti zašto održavaju bogoslužja nedjeljom umjesto subotom.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje živio na isti način. Jednog dana sam svratio k svojem prijatelju i rekao mu: “Ja i dalje želim postati kršćanin.”
On je rekao: “Sljedeće nedjelje uvečer vodim te u crkvu. Vidimo se u centru San Carlos u 18.30!” Složio sam se.
Kad je došla nedjelja, pio sam pivo s prijateljima i već sam bio pijan kad sam se u 16 sati sjetio svojeg zakazanog sastanka. Požurio sam kući, okupao se i otišao na sastanak sa svojim prijateljem. Držao sam stalno rastojanje između nas nadajući se da možda neće shvatiti da sam pijan. Ušli smo u neku obiteljsku kuću u kojoj je bilo petero starijih ljudi i propovjednik star oko 35 godina koji je govorio. Sjeli smo, a zbog toga što sam bio pijan, ja sam se naslonio na zid.
Propovjednik je iznio kratku poruku, a zatim uputio poziv: “Ima li nekoga tko bi želio predati srce Gospodinu?” Odmah sam ustao. Propovjednik je kleknuo da se moli, a tako sam učinio i ja. Ali i dalje se nisam mogao držati uspravno pa sam se nagnuo naprijed i stavio čelo na pod da ne bih pao. Kad smo ustali, svi su me grlili i pozdravljali kao novog člana skupine. Moj me prijatelj, međutim, nije zagrlio.
Francisco Morales, Kolumbija


Komentiraj