“Kad Isus uze ocat, reče: ‘Svršeno je!’ Te nakloni glavu i — predade duh.” (Ivan 19,30)
Žestokim je kušnjama Sotona navaljivao na Isusovo srce. Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada Mu nije pokazivala da će izići iz groba kao pobjednik, niti govorila o tome da je Otac prihvatio Njegovu Žrtvu. Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno. Krist je osjećao patnju koju će osjećati grešnik kad se milost ne bude više zauzimala za grešni ljudski rod. Osjećaj grijeha koji je privukao Očev gnjev na Njega kao na čovjekovu zamjenu, zagorčao je čašu koju je pio i slomio srce Božjeg Sina. …
Bog i Njegovi sveti anđeli bili su kraj križa. Otac je bio sa svojim Sinom. Ipak, Njegova nazočnost nije bila otkrivena. Kad bi Njegova slava zasjala iz oblaka, uništila bi svakog promatrača. U tom trenutku Krist nije mogao biti utješen Očevom nazočnošću. Sam je gazio u kaci, i nikog od ljudi nije bilo uz Njega. …
Za anđele i bezgrešne svjetove uzvik “Svršeno je!” imao je duboko značenje. Za njih, kao i za nas, izvršeno je to veliko djelo otkupljenja. Oni s nama dijele plodove Kristove pobjede.
Sve do Kristove smrti anđelima i bezgrešnim svjetovima nije jasno otkriven Sotonin karakter. Praotpadnik se toliko zaodjenuo prijevarom da čak niti sveta bića nisu shvatila njegova načela. Nisu jasno razvidjela narav njegove pobune. …
Božja je namjera bila da sve postavi na vječni temelj sigurnosti, pa je na nebeskim savjetima odlučeno da se Sotoni mora dati vrijeme kako bi razvio načela koja predstavljaju osnovu njegovog sustava vladavine. Tvrdio je da su ona uzvišenija od Božjih načela. Da bi ih svemir mogao promotriti, Sotoninim je načelima dano vrijeme za djelovanje. …
U takvim prilikama anđeli su se mogli radovati promatrajući Spasiteljev križ; jer premda tada nisu sve razumijevali, znali su da je uništenje grijeha i Sotone zauvijek postalo sigurno, da je čovjekovo otkupljenje osigurano, a svemir postao vječno zaštićenim. (Isusov život, str. 625,729,630,634)