Što je čovjek bez Ljubavi?
Bog gori od želje da se otkrije kao Onaj tko uživa u oprostu i pomilovanju;
kao Onaj tko pronalazi svoje najveće zadovoljstvo u spašavanju iskrenih pokajnika;
kao Onaj tko jedini ima moć promijeniti nas.
Ne znam kako je bilo s vama, ali ja sam se prvi put zaljubio kad sam imao osam ili devet godina. Djevojčica koja je išla sa mnom u razred osvojila je moje dječje srce, a da niti nisam bio svjestan kada, kako i što mi se dogodilo. “Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama…” pjeva Đorđe Balašević. Ali djevojčica to nije znala. Ona nije imala pojma kakva se čudesna pojava odigrava u meni. Rodila se tajanstvena čežnja da budem blizu nje. Rodila se skrivena privlačnost i želja da na neki način podijelim s njom istinu o svojim osjećajima. Probudila se neizrečena molitva da i ona počne osjećati isto prema meni, da u tome budemo skupa.
Ipak, to se nikada nije dogodilo. Jedno vrijeme trajala je ta zaljubljenost u meni, ali putovi su nam se razdvojili, a ona nikad o tome nije saznala ništa. U trenucima kad smo se igrali i družili, ona nije niti slutila da je pokušavaju zagrliti nevidljive ruke moje dječje nevine duše. Da je obavijaju, da joj se pružaju i da se trude dosegnuti njezino tako dragocjeno srce. Razmislite na trenutak: ta nevidljiva sila, ta tajanstvena čežnja ju je okruživala, a da ona o tome nije znala ništa. Tako se ponašala, a ja joj nisam ništa govorio.
Otprilike tri do četiri godine kasnije, još uvijek u osnovnoj školi, odigravalo se nešto slično, ali za mene sada potpuno suprotno. Moja majka je slušala emisiju lokalne radijske postaje i saznala ime jedne druge djevojke koja je bila zaljubljena u mene. Ta djevojka je to izrekla javno, putem radija, cijeloj županiji, ali nikada nije rekla meni. I sada shvaćam da sam i ja, ne znajući i ne sluteći, bio okruživan, zagrljen i tražen jednom nevidljivom i tajanstvenom čežnjom i molitvom koja je pokušavala osvojiti moje srce, što se ipak nikada nije dogodilo.
Stvarnost u kojoj vi i ja danas živimo i dišemo prožeta je i obavijena jednom puno dubljom tajanstvenom čežnjom. Čitav svijet, vjerovali ili ne, okružen je nevidljivim omotačem duboke Božje čežnje za srcem svakog pojedinca. Čitav svijet u svojoj suludoj užurbanosti, u svojoj slijepoj sebičnosti i grijehu; čitav svijet koji bezumno srlja u propast obavijen je plaštem trajne i gorljive žeđi, najplemenitije ljubavi koja je jača od najgore smrti.
Moja majka, koja se u početku gorljivo protivila mojoj odluci da se krstim biblijskim krštenjem i počnem živjeti potpuno u skladu s Božjom riječju, ušla je jednog jutra, otprilike dvije godine kasnije, u moju sobu i tražila me Bibliju. Prikrivajući svoje iznenađenje i oduševljenje, upitao sam je zašto joj treba. Ona mi je u nekoliko rečenica ispričala što je prethodne noći doživjela u snu. Kao u nekom filmu, pred njom su se pojavili svi najteži događaji iz njezine prošlosti. Sve je to ponovno promatrala u sažetim prizorima, i kad je zadnji prizor ispred njezinih očiju nestao, čula je jasan glas koji joj je rekao: “Okreni se Bogu!” Nakon tih riječi probudila se i do jutra više nije mogla zaspati. Božja tajanstvena prisutnost pružala je svoje nevidljive ruke prema njoj. Nakon određenog vremena i moja majka postala je krštena vjernica.
Nadahnuta spisateljica Ellen G. White zapisala je u svojoj divnoj, najviše prevođenoj knjizi Put Kristu sljedeće riječi: “Nenadmašnim darom svojeg Sina Bog je okružio cijeli svijet ozračjem milosti koja je stvarna jednako kao i zrak koji se giba oko Zemljine kugle.” (Put Kristu, Znaci vremena, Zagreb 2017., 70) Razmislite malo: iako zrak ne vidimo i najčešće ga ne osjećamo, on je sve vrijeme dostupan našim plućima. Mi iz minute u minutu ovisimo o njemu.
Iako se čovjek pobunio i odbacio Boga, iako je zamrzio svojeg rođenog brata, prigrlio grijeh i postao zločinac, Božja ljubav se nije promijenila. Bog gori od želje da se otkrije kao Onaj tko uživa u oprostu i pomilovanju; kao Onaj tko pronalazi svoje najveće zadovoljstvo u spašavanju iskrenih pokajnika; kao Onaj tko jedini ima moć promijeniti nas. U Njegovoj Riječi čitamo: “Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.” (Psalam 27,10) Ove riječi možemo i trebamo shvatiti doslovno, ali one su svakako i jedna moćna metafora. Bog zapravo želi reći: “Ako te iznevjere oni kojima si najviše vjerovao, oni u čiju pomoć i ljubav nisi nimalo sumnjao; ako te iznevjere svećenici, braća i sestre vjernici, susjedi ili rodbina; ako te iznevjere i odbace jedini čvrsti i sigurni stupovi prijateljstva u životu; ako te iznevjeri bračni drug ili rođeno dijete, i ako sâm iznevjeriš sebe i sve oko sebe — ne zaboravi da Božje srce čezne za tobom ljubavlju koja je jača od najgore smrti.
Preko svojega sluge proroka Bog se obraća jednom od svojih opakih sinova. Jednom od onih koji su svojom ohološću i zlim djelima postali sramota u očima Neba i Zemlje. Bog se obraća sinu Efrajimu koji je sebično i nerazumno okrenuo svoja leđa Ocu da bi činio grijeh i uživao u zlu. Ali Bog se isto tako obraća i svakome od nas. Svi smo mi svojevrsno utjelovljenje Efrajima. Poslušajte kojim riječima ga Bog opisuje i što govori o njemu: “Efrajim je tlačitelj, on pravdu gazi, jer mu se svidjelo ići za ništavilom.” (Hošea 5,11) Efrajim se udružio s lažnim bogovima, kumirima (Hošea 4,17) i odao se bludu (Hošea 5,3). Efrajim se miješao s narodima i bez razuma je. (Hošea 7,8.11) Tuđinci proždiru njegovu snagu, a on toga niti nije svjestan! Sjedine mu pobijeliše glavu, a on toga i ne zna. (Hošea 7,9) Jednom riječju, Efrajim je na putu u sigurnu propast.
Međutim, Bog se ovdje ne zaustavlja. On nas uvodi u najtajnije odaje svojega srca i razotkriva nam svoje najdublje osjećaje. Sljedeće riječi otkrivaju nam tko stoji iza svega što je u Bibliji napisano: “Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega od nježne samilosti.” (Jeremija 31,20) “Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam Izraele! … Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba.” (Hošea 11,8) To je tajanstvena čežnja Božjeg srca: ljubav prema zalutalom grešniku. Ta je ljubav jača od najgore smrti!
Ne znam jeste li ikada čuli ili pročitali biblijski izvještaj koji govori o Isusovom susretu sa ženom Samarijankom na Jakovljevom zdencu. Tijekom povijesti kršćanstva napisano je tisuće i tisuće nadahnutih misli i propovijedi upravo o ovom susretu. Milijuni teških ljudskih sudbina je zahvaćeno, zauvijek dodirnuto i promijenjeno upravo ovim sudbonosnim sastankom Isusa i Samarijanke. Neka vam bude domaća zadaća za ovaj tjedan pročitati biblijski zapis o tom susretu; a ako ga znate napamet jer ste ga pročitali već pedeset puta te odslušali najmanje stotinu propovijedi na tu temu, molim vas nemojte zauzeti stav: “Ah, nema se tu više ništa novo za reći.”
Ako mene pitate, ovaj izvještaj se ne može iscrpsti. Niti vrijeme, niti kultura ga ne mogu pregaziti. Znate li da nije bilo nikakvih izgleda da se njih dvoje, Isus i Samarijanka, tog dana mimoiđu? Što se zapravo tog dana dogodilo na tom mjestu? Susrele su se dvije neizrecive žeđi — dvije goleme čežnje.
Ova jadna i prezrena žena nosila je teški žig sramote i ogovaranja cijelog sela kamo god bi se okrenula. Sav žuti tisak onoga vremena iživljavao se na grijesima i neuspjesima njezinog nesređenog života. “Babama svojstvene priče” — kako ih naziva apostol Pavao, imale su svoju glavnu zvijezdu u ovoj nesretnoj i žigosanoj ženi. Sa zadovoljstvom se šaptalo o njezinom prljavom rublju, i nisu se čak niti trudili biti previše tihi kako ih ona ne bi čula. Čitala im je s usana, i to ju je razdiralo, iako se možda u javnosti držala prkosno i glumila samopouzdanje i čvrstinu kao da je sve pod nadzorom. Trajne duševne boli i rane, strah, krivnja, tjeskoba i neiskazani osjećaj izigranosti životom prouzročili su u njezinoj duši neizrecivu glad i žeđ za nečim višim, za nečim sigurnim i svetim, za nečim što napokon neće ispariti i ostaviti je u praznini i tami. Ali, poput većine ljudi u ovom svijetu, nije znala što je točno to za čim vapi i žeđa njezino srce, i nije znala hoće li to nezadovoljstvo morati doživotno podnositi i sići s njim u grob kao s nekim nerješivim prokletstvom.
Na osnovi biblijskog izvještaja nemamo spoznaju o tome zašto je ona promijenila šest muževa i zašto sa šestim nije bila u zakonitom braku. Ali kakav god da je bio njezin životni put i tko god da je bio kriv — ona, ili muževi, ili svi skupa, ili neke druge stranke poput svekrvi, punica, šogora, stričeva, sestrični, kumova; kakva god da je bila njezina životna priča, ljudi su je smatrali javnom sramotom i teškim promašajem. Ona im je bila poput fašničke lutke koju se mora spaliti ili kamenovati kako bi se odnijelo prokletstvo iz njihovog sela.
Ali ona je čeznula da se ponovno rodi u nekom boljem svijetu. Sanjala je o nekoj novoj prilici, o nekoj dalekoj zemlji i ljudima koji se smiješe osmijehom njezine majke. Duboko u sebi krvarila je nad mišlju da ne može natrag i da za nju nikada neće biti nove prilike. Tješila se nekim legendama i političkim pričama svećenika o nekom moćnom vojskovođi, Mesiji, koji će čvrstom i snažnom desnicom napokon izvući narod iz propasti i ropstva, slomiti svaku neprijateljsku vojsku i donijeti blagostanje. Srce joj je bilo suha i raspucana zemlja koja čezne za kišom Božje milosti.
A s druge strane bunara — progovara glas. Taj predivni i preslatki glas. S druge strane tog povijesnog zdenca bljesnuo je prema njoj osmijeh koji ju je tako neodoljivo podsjetio na osmijeh njezine pokojne majke, ili na osmijeh starice iz susjedstva koja ju je čuvala i hranila kad joj je majka umrla od opake bolesti.
Razmislite malo koliku je žeđ Isus nosio u svojem srcu? Koliko je duboka i snažna ta tajanstvena glad Isusove ljubavi, ta čežnja vjekova koja je sišla iz veličanstvenih nebeskih dvorova u najveće dubine pakla i ljudske nečistoće — kako bi u konačnici bio surovo i nemilosrdno žrtvovan poput životinje. Bio je osramoćen i gol, izdan, prodan i predan neizrecivim mukama. I sve to zbog jednog sebičnog, razmaženog i potpuno nedostojnog grešnika? A to sam ja. To ste, dragi čitatelju, vi.
Ne, nije bilo nikakve mogućnosti da se njih dvoje tog dana mimoiđu. Tog najobičnijeg ali najposebnijeg dana susrele su se dvije strašne molitve, dvije suhe i raspucane zemlje, a jedna je drugoj došla kao kiša najdivnijih blagoslova i kao ocean nježne, osvježavajuće ljubavi i nade. Jedna je drugoj bila sve o čemu su godinama sanjale te dvije nesretne duše. Jedna je drugoj značila život.
Molim vas, učinite sebi i meni jednu veliku uslugu. Na trenutak zaboravite i stavite na stranu sve što ste ikada čuli, pročitali i naučili o Bogu. Stavite na stranu sve pravovjerne doktrine i postavite sebi i Bogu samo jedno pitanje: “Bože, koliko je doista, doista velika, stvarna, živa i prisutna čežnja i glad Tvoje božanske ljubavi, koja je bila spremna ići na križ da bi po svaku cijenu spasila svakog pojedinog od nas; koliko je snažan Tvoj vapaj za našim dušama?”
Osvijestimo to pitanje. Učinimo ga trenutno — ali ne samo trenutno — najvažnijim i nemojmo si sámi odgovarati na njega. Ne dopustimo da nam bilo tko od ljudi odgovara na njega. Neka nam odgovori samo Božji Duh, na način i u vrijeme koje On izabere. Jer odgovor mora biti duboko, osobno iskustven. To nipošto ne smije biti teorija, lijepa poetična misao ili duboka i maštovita teološka fraza.
Apostol Pavao se moli za vjernike sljedećim riječima: “Da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti … koja je tu širina, duljina, visina, i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga.” (Efežanima 3,18)
Ovdje se nameću sudbonosno važna, ali vrlo često zanemarena pitanja: Što je u konačnici čovjek bez te Ljubavi? Kamo idem ako idem bez nje? Čemu se mogu nadati i što mogu planirati ako zanemarim i odbacim mogućnost upoznavanja Istine?
“Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim, i srce mi dršće za njega od nježne samilosti.” (Jeremija 31,20) “Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam Izraele! … Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba.” (Hošea 11,8)
Josip Salajster
