„Pruži ruku prema nebu – rekne Jahve Mojsiju – pa neka se tmina spusti na egipatsku zemlju, tmina koja će se moći opipati.“ (Izlazak 10,21)
Egipćani su već bili očajni. Zla koja su bila izlivena na njih izgledala su im skoro nepodnošljiva, a budućnost ih je ispunjavala strahom. Narod je obožavao faraona kao predstavnika njihovog boga i kao biće koje ispunjava njegove namjere. Ali usprkos tome, mnogi su smatrali da se on suprotstavlja nadmoćnoj višoj sili, koja sve narode drži u svojoj vlasti. … Iznenada se tama spustila na svu zemlju, tako crna i gusta da im je izgledalo da je mogu rukom opipati. Ljudima nije bilo uskraćeno samo svjetlo, već je i zrak bio težak da se jedva moglo disati. … Međutim, svi sinovi Izraelovi imali su svjetlo i čist zrak u svojim stanovima. …
Hebrejski robovi uživali su u neprekidnoj Božjoj naklonosti i postajali su sve sigurniji da će biti oslobođeni. Nadzornici se nisu usuđivali primjenjivati tako okrutne mjere kao prije bojeći se da će se nepregledno mnoštvo Hebreja podići i osvetiti za sva zlostavljanja kojima su dotada bili izloženi. …
Strašna tama potrajala je tri dana i za to se vrijeme nisu mogle obavljati poslovne i životne aktivnosti. To je i bio Božji plan. Htio je narodu pružiti vrijeme za razmišljanje i pokajanje prije nego ih suoči s posljednjim i najstrašnijim zlom – smrću prvorođenaca. Želio je ukloniti sve što bi moglo skrenuti njihovu pozornost, pokloniti im dovoljno vremena za razmišljanje i tako im pružiti novi dokaz svojeg milosrđa i nespremnosti da uništava.
Faraon je na kraju trećeg dana tame poslao po Mojsija i Arona i rekao: „Idi i štovanje iskaži Jahvi! Alki vaša stoka, krupna i sitna, neka ostane ovdje. Vaša djeca neka idu s vama!“ (Izlazak 10,24) Odgovor je glasio: „Ti nas sam moraš opskrbiti prinosima i žrtvama paljenicama koje ćemo prinijeti Jahvi, Bogu svojemu. … Zato ćemo sa sobom potjerati i svoja stada. Ni papak neće ostati ovdje. Od njih nam valja izabrati za žrtvovanje Jahvi, Bogu našemu, a ne znamo, dok onamo ne stignemo, što moramo Jahvi prinijeti.“ (Izlazak 10,26)
Vladar je bio strog i odlučan. „Odlazi! – vikne faraon na Mojsija. – I da mi više na oči ne dolaziš! Onog dana kad mi se opet pojaviš na oči, zaglavit ćeš!“ Odgovor je glasio: „Dobro si kazao! … Lica tvoga više neću vidjeti!“ (Signs of the Times, 18. ožujka 1880.)