Srela sam Arthura kad se prijavio za moj seminar “Nadrasti uzajamnu ovisnost”. Na tom je čovjeku sve pokazivalo koliko je nesretan. Bio je utjelovljenje loše prikrivene boli i jada. Kretao se između dvije emotivne krajnosti: sažaljivo je plakao i kipio od srdžbe.U djetinjstvu su Arthura ostali članovi obitelji sve vrijeme šibali: verbalno i fizički. U njegov su se mozak utisnule četiri poruke: ružan si, glup si, ništa ne vrijediš i izgubljen si slučaj. Kao dijete silno je želio ugoditi svojim roditeljima koji su bili opterećeni novčanim brigama da prehrane veliku obitelj. Osjećao se obveznim da im pomogne. Sve dok nije odrastao, radio je u obiteljskom poslu a da nikad nije dobio plaću – čak ni zahvalnost. To je u njemu samo ojačalo osjećaj bezvrijednosti.
U dvadesetim godinama Arthur se oženio Ednom, djevojkom koju je upoznao u crkvi. Edna nije znala da je Arthurovo samopoštovanje tako ozbiljno narušeno da sve što god bi uradila kako bi se bolje osjećao pada u ponor bez dna. Očekivao je od nje da će mu dati osjećaj vrijednosti koji mu je nedostajao, ali je njegov emotivni deficit bio veći od državnog duga. Edna ga jednostavno nije mogla platiti.
Budući da se osjećao tako bezvrijedan, Arthur je počeo zavidjeti ženi na svakom njezinom uspjehu. Njezini uspjesi isticali su njegove promašaje. Bio je vrlo sposoban, ali je sebe smatrao potpuno bezvrijednim. Zbog opsjednutosti negativnim, zaključio je da ga ona pokušava prikazati lošim. Prikupljao je zamjerke koje je imao prema njoj dok one nisu zaokupile čitav njegov um. Arthur je postao opsjednut Edninom navodnom zloćom. Ona je reagirala obrambeno i tako su se upleli u smrtonosnu borbu za prevlast.
Njihovo troje djece našlo se usred ovog prikrivenog rata. Arthur je smatrao da su mu djeca dužna ukazivati poštovanje, ali budući da on sam sebe nije poštovao, teško je bilo pokazati poštovanje koje je zahtijevao. što je više pokušavao steći poštovanje, to je njegovo ponašanje postajalo gore, a djeca su ga još manje poštovala.
Gdje je počeo ovaj začarani krug? U djetinjstvu je Arthur do te mjere igrao ulogu žrtve da je stvarno postao žrtvom. Izrabljivan i zlostavljan kao dijete, nastavio je prihvaćati – čak i zazivati – zlostavljanje kao odrasla osoba. Nekako je u to vrijeme otkrio da vršenje dobrih djela privremeno podiže njegovo sve slabije samopoštovanje. Kao odrasla osoba doveo je do krajnosti traženje potvrde od drugih pa je svoje nesumnjive talente bez naplate dijelio pojedincima, crkvama i školama. Na kraju je postao ovisnikom koji je radio besplatno samo da bi dobio pohvale, što je još više isticalo njegovu bezvrijednost i umanjivalo njegovo samopoštovanje.
Arthur je ovisnik o osjećaju nesreće. Postao je žrtva i mučenik. Zapravo je uhvaćen u negativni krug razmišljanja i ponašanja koje ga ubija. On i njegova obitelj taoci su njegovog negativnog razmišljanja o sebi. Nad njim lebdi sjena smrti koja zamračuje život svima koje voli. On i Edna iscrpili su svoje emotivne izvore. Njihov je brak propao, a djeca su duboko zbunjena.
U Psalmu 107 David tvrdi da je Bog u stanju razbiti mjedena vrata, presjeći gvozdene rešetke i izbaviti sužnje od propasti. Kad ljudi teturaju kao pijani i kad više ne vide izlaza, On ih oslobađa muke. Arthur tetura pod teretom negativnih misli. Ako je božanska sila dostupna alkoholičarima i ovisnicima, onda je svakako dostupna i njemu. Međutim, kao i kod svake ovisnosti, Arthurov problem zahtijeva terapiju. On ne može samo željetiili čak moliti da problem nestane. Budući da je toga svjestan, Arthur se trenutačno nalazi u intenzivnom procesu rasta i promjene. Drago mi je što mogu izvijestiti da se Božjom milošću u njegovom životu ostvaruje obećanje iz Psalma 107.
Ako ste žrtva negativnog načina razmišljanja, Božja milost može i vaš život preobraziti.
Carol Cannon
(preuzeto iz časopisa Znaci vremena, 3/2006, Zagreb)