Teška odluka

Duhovnost 7. 06. 2020.

Kako sam uspio razumjeti Trojstvo

Kako štujemo tri u jednom Bogu? To nema smisla. Kako Isus može biti Kralj, kad je jasno podložan Ocu? I kako izgleda Sveti Duh? Kome se klanjamo na Nebu? Trebamo li se pokloniti triput i svaki put se okrenuti prema trima različitim prijestoljima?

Pitanja se brzo redaju i nisu jednostavna. Moj prijatelj ih je bezobzirno postavljao meni za vrijeme večere na jednom našem sastanku mladih. Ne dajući mi priliku da se “branim”, naglo je prekinuo razgovor: “Young Shin, ono što vjerujemo kao crkva je pogrešno. Ne postoji Trojstvo. Ne može Ga biti jer nema smisla.”

Moja prva reakcija bila je da ga proglasim heretikom, premda sam se čuvao da odmah odgovorim. Kad smo završili s tom sudbonosnom večerom, moj prijatelj mi je pružio knjižicu koja je dokazivala da je Krist “rođen”, i prema tome nije Bog, te da Sveti Duh ne može biti Osoba. Dugo nakon što je otišao, pitao sam se: Kakva je narav Trojstva? Postoji li uopće nešto tako kao trojstveni Bog? Je li naša crkva stvarno u zabludi?

Dvojba

U drugom od naših dvadeset i osam temeljnih vjerovanja čitamo: “Postoji jedan Bog. Otac, Sin i Sveti Duh jedinstvo su triju vječnih Osoba.”

Na početku, posebice za nekog nevjernika, to nema smisla. Kako nešto može biti istodobno tri i jedan? “Dokazi” protiv trojednog Boga su zasnovani na upravo takvom načinu razmišljanja. Bog je jedan Bog, i prema tome ne mogu biti trojica, jer bi u tom slučaju postojala neka vrsta hijerarhije unutar tog jedinstva kako bi taj “trio” mogao djelovati.

Zbog toga je glavni “dokaz” protiv Trojstva da je Bog Otac iznad svih, da Mu Krist nije jednak i da je Sveti Duh samo očitovanje Oca. Da bi se umanjilo Kristovo Božanstvo upotrijebljeni su biblijski redci poput Izreka 8, dok se “neosobne” značajke Svetoga Duha “jasno” očituju u ulomcima kao što su Djela 10,45 (spomenut kao “dar”), Ivan 7,37-39 (možeš Ga “piti”) i 2. Timoteju 1,6 (možeš Ga “raspirivati” u nama). Mnogo puta sam čuo ove “dokaze”, i oni gotovo uvijek završavaju sa Zaharijom 4,6. Sveti Duh, tvrde protivnici Trojstva, je samo Božji Duh, a ne sam Bog.

Međutim, postoji i obilje valjanih dokaza u Svetom pismu koji pokazuju suprotno. Premda u Svetom pismu ne možemo naći riječ “Trojstvo” ili “trojedan”, u njemu je svuda jasno prisutna aluzija na trojednog Boga. Od samog početka stvaranja Mojsije nam u Postanku 1,26 kaže da je Elohim (imenica koja se koristi isključivo u množini kad govori o Bogu) rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” Dok listamo Bibliju, između ostalih jasno vidimo trojedni motiv i odnos u redcima kao što su Matej 3,16.17 (Isusovo krštenje), Matej 28,10.20 (Veliki nalog) i Ivan 14,16.26; 15,26; 16,13-15 (Isus govori o “drugom Branitelju” kojeg šalje Otac). Postoji i niz redaka koji spominju značajke Svetog Duha kao Osobe; uzmimo, primjerice, 1. Korinćanima 2,11 (On zna), Rimljanima 8,28 (On ima um) i Djela 5,3.4 (Njemu se može slagati).

Kako uskladiti ove dvije strane?

Spomenuti biblijski redci samo su vrh “ledenog brijega”, ali moje razmatranje uvjerilo me je da trojedno gledište ima najviše smisla. Crkveno gledište o Trojstvu je svakako mnogo uvjerljivije iz biblijski perspektive, jer su dokazi u prilog Njemu mnogo obilniji. Ali bilo bi potpuno nerazborito jednostavno odbaciti osporavanja i pitanja naše braće i sestara koji su protiv nauka o Trojstvu, jer još uvijek ostaje pitanje: Ako postoji nešto kao Trojstvo, kakva je prava narav trojednog Boga?

Ima li rješenja?

Odgovor na ovo pitanje uopće nije jednostavan. Uzmimo, primjerice, Apostolsko ili Nicejsko vjerovanje utvrđeno u četvrtom stoljeću, kao izravan odgovor Ariju, kršćanskom vođi koji je živio u Aleksandriji u Egiptu i učio da Sin nije oduvijek postojao. Dok kreda iznose jednostavno izjavu vjere u Božanstvo Sina i Svetog Duha kao članove Trojstva, dublje proučavanje rasprave o tom predmetu otkriva mnoge “tehnikalije” i teološke terminologije koje istraživača mogu još više zbuniti. Bilo je mnogo pokušaja da se konceptualizira biblijsko učenje o Božanstvu, premda su mnoga od njih pod snažnim utjecajem neoplatonizma, kako su to učili Justin Mučenik i Origen.

Za mojeg studija na adventističkom teološkom seminaru, jedan od mojih profesora je na jednom nastavnom satu iznio zamisao o “jedinstvu u različitosti” koja “tumači” odnose unutar Božanstva. Ova koncepcija je nekako uspoređena (premda jako nesavršeno, priznao je) s idejom “čovječanstva”. Svi smo mi različiti ljudi, pa ipak postoji jedno čovječanstvo. U tom smislu Bog je jedan i Bog je troje; oboje može biti istina. Zanimljiv prijedlog, nema sumnje, ali premda vidim logiku i vrijednost ovog argumenta, čini se da takvo objašnjenje ostavlja još više pitanja nego ranije.

Pravo pitanje

Nedavno smo neki prijatelji i ja imali zanimljivu raspravu o naravi muško-ženskog odnosa. Jedan od mojih prijatelja (neoženjen, naravno) se našalio: “Žene ne postoje zato da ih se razumije; one su tu zato da ih se voli.” To je dakako izazvalo i odobravanje i nezadovoljstvo kod žena u skupini. Međutim, kad sam kasnije razmišljao o toj izjavi, odjednom sam shvatio: ako ne mogu stvarno razumjeti ljudska bića, kako se mogu nadati da mogu razumjeti Boga?

U tome se nalazi pravo pitanje koje treba postaviti: Možemo li mi u našim ograničenim, smrtnim umovima i tijelima uopće razumjeti Trojstvo? Naši prijatelji koji su protiv Trojstva, zaključili su da je potrebno mnogo dobrih dokaza da se objasni narav Trojstva, prije nego što se može u Njega vjerovati; ali je istina da se ne može pružiti odgovarajuće objašnjenje ili odgovor. To može zvučati kao izlika, ali razmislite o sljedećoj jednostavnoj ilustraciji: Kako ćete slijepcu od rođenja objasniti zelenu boju? Koje biste riječi upotrijebili? Koje biste zvukove predložili?

Vjerujem da postoji razlog zašto se u Bibliji nalaze redci kao što su Izaija 40,28 i Ponovljeni zakon 29,29 — jer je činjenica da mnogo toga nikada nećemo razumjeti. Nekako sam došao do zaključka da nikada neću potpuno shvatiti narav Trojstva. Kad bih mogao shvatiti Boga, On zapravo više ne bi bio Bog, zar ne? Uostalom, Sveto pismo ne kaže da moje spasenje ovisi o tome mogu li razumjeti i objasniti narav Trojstva; pa zašto bih onda trebao trošiti vrijeme i trud pokušavajući “adekvatno” objasniti neobjašnjivo? Postoje mnogi biblijski redci koji ukazuju na trojednog Boga, ali moramo shvatiti da je to granica dokle seže naše razumijevanje. Nema potrebe da je “smisao potpun”. Sveto pismo kaže da je Bog troje i da je jedno — i to je dovoljno.

Ellen G. White to najbolje sažima: “Objavu koju je Bog o sebi dao u svojoj Riječi dobili smo da o Njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi razumjeti Boga. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se morao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati besplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. … Šutnja će u ovom slučaju značiti rječitost. Svemogući Bog ne može biti predmetom raspravljanja.” (Služba liječenja, str. 270.)

Što stvarno vrijedi

Dosad ste već shvatili da je podnaslov ovog članka donekle netočan i varljiv, zato što zapravo ne postoji način da se zadovoljavajuće objasni razumijevanje naravi Trojstva. Jedino što sam stvarno razumio jest da se narav Trojstva ne može potpuno razumjeti. Nema sumnje da razumjeti i “objasniti” Boga zapravo znači učiniti Ga “ljudskim bićem”, što će se na kraju pokazati jalovim.

Umjesto rješavanja zagonetnosti stvarne naravi Trojstva, bilo bi mnogo važnije (i korisnije) provesti vrijeme u učenju da Ga volimo i da iskusimo zapanjujuću i čudesnu skrb koju pokazuje za nas stvorena bića. Moramo se naučiti više pouzdati u Njega, i biti svjesni kako nam može osigurati sve što nam je potrebno, i da sve ide na dobro onima koji Ga ljube, onima koji su pozvani Njegovom odlukom. Pozvani smo da naučimo što prisnije hodati s Njim, dopustiti Mu da nas uzme za ruku kad prolazimo kroz radosti i uzbuđenja vrhunskih iskustava u životu, kao i kroz dolinu utučenosti i potištenosti, kad se čini da je nestalo svake nade.

Ali najvažnije u svemu jest što smo pozvani da se pripremimo za Njegov drugi dolazak, da naučimo što znači imati zajednicu s Njim, da možemo prepoznati našeg Stvoritelja i Oca, našeg Spasitelja i Prijatelja, našeg Vodiča i Utješitelja, i da — našega Boga, kad dođe da nas uzme kući.

Yong Shin Chee