Brak i obitelj

Tko odlučuje u tvojem braku

Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve — On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju. (Efežanima 5,23-25)

Odlučivanje u braku kao izazov

Bračni par je sjedio u crkvi i pažljivo slušao sve do trenutka dok pastor nije počeo čitati riječi iz Poslanice Efežanima 5,23-25: “Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve — On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! …” Čim je pastor izgovorio te riječi, muž se polako nagnuo prema svojoj supruzi i potiho joj šapnuo: “Jesi li čula? Tebe se tiče!” No, pastor je čitao dalje: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.” Ne oklijevajući niti trenutka, sad se žena nagnula prema mužu te mu na isti način šapnula uz smiješak: “Jesi li čuo? Tebe se tiče!”

Iako ovo nije bio jedini prijepor u braku ovoga para, ipak je taj biblijski navod bio novi argument da nastave, pa makar i usred propovijedi, svoju nikad završenu temu o prevlasti u njihovom braku. I nisu oni jedini. Nije nepoznato da i danas na tom pitanju mnogi brakovi hramaju i posrću te neki najzad završe i rastavom samo zato jer su između odlučivanja i prevlasti stavili znak jednakosti.

Slijedimo li u navedenim redcima Pavlove misli, ne možemo se oteti dojmu da je on ovo napisao ne bi li vjernike u Efezu usmjerio na usklađenije ponašanje s kulturom u kojoj žive. To opet potvrđuje da Pavao pomaže u rješavanju problema ondašnje crkve u Efezu. Teško je reći, ali možda je i sâm Pavao svojim propovijedanjem tome pridonio. Galaćanima je, primjerice, napisao: “… nema više ni muškoga roda ni ženskoga…” (3,28), te izgleda da se tema o ravnopravnosti spolova pojavljuje upravo u nauku prve kršćanske crkve. Pišući sada Efežanima, Pavao prividno pokušava ovaj kulturološki kotač vratiti unatrag te se izravno dotiče teme o odlučivanju, ili kako se to oduvijek shvaćalo, prevlasti u braku.

Doista, tko je glava u jednome domu? Tko treba odlučivati? Čija riječ treba biti konačna? Tko je taj koga bi druga strana trebala prihvatiti kao mudrijeg, zrelijeg i upućenijeg, da bi njegova riječ bila bez pogovora i prihvaćena? I još izravnije: Ima li takvoga u ikojem braku?

Ako smo iskreni prema sebi, priznat ćemo da i nama danas obraćenje ni crkveno članstvo nije samim time riješilo i sve bračne probleme, ako je ikoje — ukoliko se nismo pažljivo osvrtali na brojne savjete koji naprosto iskaču iz Svetoga pisma. Ovaj o kojemu smo upravo čitali, a kojega kršćanski bračni drugovi oprezno zaobilaze — neki zbog svoje velike obazrivosti da ne povrijede svojeg bračnog druga, a drugi zbog jasnog neslaganja s njim. Kako god bilo, svako zaobilaženje te teme je više posljedica nerazumijevanja Pavlove poruke, ma kako ona izrijekom izgledala jasna, i uvjerenja da je ona danas neprovediva.

Kako se razmišlja prije braka, a kako u braku

U razgovorima s mladima koji se pripremaju za brak, pored ostalih pitanja uglavnom postavljam i ovo: “Obzirom da su zaruke vrijeme ozbiljnih dogovora o tome kako ćete funkcionirati kao muž i žena, recite mi kako mislite rješavati probleme? Tko će odlučivati? Čija će biti zadnja?” Najčešći su odgovori bili: “Mi ćemo odlučivati zajedno, a ako budemo o nečemu različito razmišljali, konačna odluka će biti kompromisna.” Takvo razmišljanje pokazuje da zaručnici uglavnom nisu svjesni da su ta pitanja ozbiljnija i složenija nego što oni pretpostavljaju. Gledano iz njihove perspektive, zajedničko odlučivanje im izgleda moguće, lako i ostvarivo, no rijetko tko i pomisli da u ključnim pitanjima kompromisna rješenja ponekad ne postoje. Uzmimo da žele kupiti automobil, što je veliko ulaganje. Muž želi novi, žena bi rabljeni. Gdje je tu kompromis? Ne možete kupiti automobil koji ne bi bio ni novi ni rabljeni. Kompromisnog rješenja jednostavno nema. U tom slučaju nečija riječ mora biti zadnja, a netko se mora pokoriti i reći: “Neka bude kako ti odlučiš.” Znači, uočljiv je obrazac: jedan je odlučio, drugi se pokorio.

Oni koji već imaju neki staž u braku, dobro znaju da pitanje donošenja konačne odluke nije baš toliko jednostavno kao što su mislili kad su ulazili u bračne vode. Neki koji su uspjeli izbjeći žustrije prepirke, pribjegavaju obrascu “jednom neka popusti ona, a drugi put ću popustiti ja”. Tako ostvaruju, misle oni, neku vrstu ravnoteže u odlučivanju. Ali teško da ćemo kod ikojeg para naići da slijedi obrazac iz bajke Hansa K. Andersena u kojoj je ne previše pametan muž činio pogrešku za pogreškom, financijski gubio sve više i više, a žena mu je na svaku njegovu neuspjelu transakciju oduševljeno rekla: “Što tatica učini, uvijek je ispravno.” Na kraju, a to je tako samo u bajci, za to je bio bogato nagrađen.

Pavao priziva dominaciju

Obzirom da je za većinu nas svaka Pavlova poruka Bogom nadahnuta, shvaćamo i da je pitanje odlučivanja u braku važno. Stoga pogledajmo taj tekst još jednom:

“Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve — On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.” (Efežanima 5,23-25)

Da ne bi ovo shvatili kao obrazac iz Andersenove bajke, neki ovo čitaju isključivo kao Pavlovu ilustraciju kojom on, usporedbom s odnosima u braku, zapravo oslikava Kristov odnos prema Njegovoj Crkvi i Crkve prema Kristu. Uzmemo li u obzir ondašnji kulturološki kontekst, nije nam teško to prihvatiti kao dobar način razumijevanja tih redaka. No, to ipak moramo prihvatiti s oprezom, jer Pavao sigurno ne bi upotrijebio jedan vrlo nesavršeni model kakav je, nažalost, današnji brak, da bi oslikao uzvišeniji odnos između Krista i Crkve. Prije će biti da je uzoriti odnos, Krist i Crkva, model za uzajamni odnos između muža i žene. Ali, čim se s tim složimo, izranja čitav niz novih poteškoća od kojih ćemo spomenuti samo neke.

Pogledajmo pobliže Pavlovu poruku: “Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve — On, Spasitelj Tijela.” Ova rečenica, iako za današnje vrijeme vrlo kontroverzna, pa i među kršćanima, ima itekako veze s psihologijom muškarca i žene. Obzirom da je Bog, stvarajući muža i ženu, pored tjelesnih razlika stvorio i psihičke, brzo nakon vjenčanja počinjemo shvaćati da je daleko najmanji problem tjelesna razlika, koliko je često problematična upravo psihička. Što prije muž i žena to shvate i prihvate bez razočaranja kao prirodno — “moj muž je čudan” i “moja žena je čudna” — imaju veće izglede da se održe i uspiju. Ali ako sebe uvjeravamo da muž i žena trebaju u svojem gledanju na život, zbivanja i probleme biti isti ili gotovo isti, a to u svojem braku ne vidimo, počinjemo pomišljati da naša bračna slagalica nije uspjela.

Zato je potrebno naglasiti da Pavlov poredak ima itekako veze sa psihičkom razlikom između muža i žene koju im je usadio sâm Stvoritelj. Odgojem, samosvladavanjem, obrazovanjem i drugim čimbenicima osoba može promijeniti svoj nastup, ponašanje, ali ne i unutrašnju narav koja je čini muškarcem ili ženom. Muškarac, priznao on to ili ne, dosegao on taj cilj u životu ili ne, ima po svojoj naravi težnju da bude “glavni”, kako bi on kao muškarac bio ispunjen. Njegova je prirodna potreba da osvaja, dostiže, posjeduje i nečim vlada. Ako se muškarac osjeća nesposobnim i manje vrijednim od svoje žene, ili je otresao sve brige sa svojih leđa i svjesno sve prepustio njoj, “jer on ima važnijeg posla” — i najzad u svojem domu postao nebitna osoba — tada on ne ispunjava svoju Bogom danu ulogu. Da bi to naglasio, Pavao nastavlja: “… Kao [što je] i Krist Glava Crkve…” Za jednog kršćanina je nezamislivo da se Krist, zbog velikog posla, zauzetosti ili neke “demokratičnosti” u odnosu prema svojoj Crkvi (“ženi”) povuče iz uloge Glave i sva rješenja prepusti njoj. Zato kad muževi razmišljaju o svojoj ulozi u braku, neka ne zaborave da su oni najključniji i najodgovorniji za uspjeh svojega braka — kao što je i “Krist Spasitelj tijela”, to jest nije se odrekao svoje uloge da bi “ona”, Crkva, bila spašena.

“Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!” — kaže dalje Pavao. Upravo zato što je riječ “podložnost” teška našem suvremenom uhu, jer podsjeća na ropstvo, objeručke se suzdržavamo prihvatiti tu riječ. Jer ako je tu prisutna glava, onaj koji vlada, prisutan je i onaj koji pokorno šuti i sluša. Naizgled, Pavao kao da ističe neku nejednakost između muža i žene jer to oslikava podložnošću Crkve Kristu. Prije nego što prigovorimo Pavlu, imajmo na umu da je ženi u naravi, priznala to ona ili ne, težnja da ima muža zaštitnika, onog “jačeg”, u čijem će se okrilju osjećati sigurnom i osjetiti se ispunjenom, baš kao što se i Crkva osjeća sigurnom i ispunjenom kad je svjesna da je Krist njezina Glava, u čiji se um i snagu može pouzdati.

Istina je da Crkva nikad nije bila previše brza pokoriti se Kristu u svemu, kao što to piše Pavao, već je često nastojala odlučiti mimo Njega i bez Njega, te onda izjavljivati da se i On složio s njezinim željama. Otprilike se slično sreće i u brakovima. Ipak, dodajmo i ovo: u mjeri u kojoj je njezin muž kao glava nalikovao na Krista kao Glavu, utoliko će i žena vjerovati u njegove prosudbe i svojim će ponašanjem, riječima i srcem s radošću slijediti svojega muža.

Iako su i danas neki muževi diktatori koji tlače svoje žene, jer tako shvaćaju svoju i njezinu ulogu, moramo reći da ništa nije dalje od takvog shvaćanja Pavlove poruke. “Suprug ne dokazuje svoju muževnost ako neprekidno naglašava svoj položaj glave obitelji. … On neće biti ništa muževniji ako od supruge … zahtijeva da izvršava njegove planove kao da su nepogrešivi.” (Ellen G. White, Temelji sretnog doma, Zagreb, 2019., 176) Upravo zato Pavao ističe najuzoritiju Glavu — Krista, koji ne tlači svoju Crkvu, nego je vodi s ljubavlju i strpljenjem.

Pavao priziva ljubav

“Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu”, produžio je Pavao ovu temu dalje. “Mužu, ljubi svoju ženu!” rekao bi Pavao tebi, mužu koji to čitaš. “Pa, volim je”, odgovaraš bez sustezanja. Ali, prema Pavlovom, voliš li je kao što Krist voli Crkvu, tako besprijekorno, čisto, uporno, strpljivo i stalno? Jest da Ga Njegova Crkva često ne sluša, nije baš pokorna, često je i tvrdoglava, ali On je i dalje i bezuvjetno voli. Dobra glava voli svoje tijelo i ne prezire ga, ne grdi ga i ne odriče ga se. Čak i onda kad neki organ toliko oboli da mora biti uklonjen ili izvađen, glava se s time nikada ne složi bez traume i suza. Na ono staro pitanje: Volite li svoju ženu? — nemojte odgovoriti poput nekih da su joj to jednom u životu već rekli, nego joj to recite i pokažite svakoga dana, kao što to Krist pokazuje svojoj Crkvi svakoga dana, bez preskakanja, čak i bez našeg hvala.

Svaki bi muž o svojoj ženi morao znati da je njoj važnija njegova ljubav, nego njegovo dokazivanje da je u pravu samo zato što u kuću donosi novac. Naravno, žena ponekad očekuje da njegove riječi poprate i djela, da ponekad prizna kako ona u nečemu ima pravo, da njezin plač nekad ima razloga, da su njezina očekivanja ponekad sasvim opravdana, da joj nešto kupi, da je nekamo odvede, da je pozorno sluša, da s njom razgovara…

Ženska je terminologija uglavnom vezana upravo uz ljubav, zato i pristupa riječima: “Ako me voliš…” te očekuje da njegov pristup bude s ljubavlju. Muževi to najčešće sasvim pogrešno tumače ucjenom. Ne, muževi, njezina je potreba da vidi da ono što njezin muž čini, čini iz ljubavi prema njoj.

Tko doista odlučuje

Recimo na kraju da je bračni par s početka članka tipičan par koji, osim ako to nije bila njihova intimna šala, nije uspio prodrijeti do uma i osjećaja svojeg bračnog druga. A rješenje nije tako daleko niti toliko složeno da, posebno muškarac, to ne bi shvatio. Recimo to ovako: Kad muž kao glava nešto želi, uzalud on vikao, lupao šakom o stol, ucjenjivao, pa čak i kupovao poklone — ako žena iz toga ne uspije iščitati ljubav. Ako on kupi automobil, stan, namještaj, plati turističko putovanje…, a nju nije niti pitao za mišljenje jer ju je htio “ugodno” iznenaditi, neka se ne iznenadi što će umjesto hvala i zadovoljstva i poljupca dobiti bujicu prigovora da ju je on podcijenio te da nije bila vrijedna da se prije njegove odluke čuje i njezino mišljenje.

Muževi, pogledajte Krista koji sve što svojoj Crkvi čini, čini iz ljubavi, i stalno joj govori: “Ljubavlju vječnom ljubim te…” (Jeremija 31,3) “I zazovi me u dan tjeskobe…” (Psalam 50,15)

Žene, pogledajte njegovu ljubav prema vama i oslonite se na onoga koga vam je Bog dao da vam bude osloncem.

Muževi i žene, obzirom da niste savršeni, preuzmite svoju ulogu, priznajte svojem bračnom drugu njegovu ulogu i poslušajte Pavla: “Pokoravajte se jedan drugome u strahu Kristovu.” (redak 21) Da, riječ je o dominaciji, i to biblijskoj, koja se mora iščitati ovako: Dominirajte jedan nad drugim — podložnošću i služenjem!

Zdenko Hlišć Bladt

Podijeli