Prvo desetljeće dvadesetog stoljeća bilo je za Adventističku crkvu posebno teško. Ellen White je višeput upozoravala na koncentraciju crkvenih ustanova u Battle Creeku. Požar koji je zahvatio sanatorij i nakladničku kuću 1902. neki su smatrali kaznom za preziranje njezinih savjeta. Da prijeđu u Washington, Generalnu konferenciju i Review and Herald možda je mnogo više natjerao sukob crkvenih vođa i dr. Johna H. Kellogga.
Vrlo sposoban kao liječnik i na glasu kao kirurg, dr. John Harvey Kellogg napisao je više od pedeset knjiga, većinom o iz područja medicine. On je rukovodio sanatorijem u Battle Creeku od 1876. pa sve do svoje smrti 1943. Kao vatreni pobornik zdravstvene reforme, Kellogg je zastupao hidroterapiju, tjelovježbu i vegetarijansku prehranu. Kao izumitelj konstruirao je strojeve za fizičku terapiju, formulirao prve prehrambene dijete i izmislio prve kukuruzne pahuljice, koje je njegov brat W. K. Kellogg poslije komercijalizirao. Od 1895. do 1920. vodio je American Medical Missionary College u Chicagu. Njegova zdravstvena misija u Chicagu obuhvaćala je dom za djelatnike s jeftinom hranom i smještajem; dom za nevjenčane ili napuštene majke; različite klinike; agenciju za zapošljavanje otpuštenih zatvorenika i trgovinu s poštanskom kataloškom prodajom.
Osoblje iz Battle Creeka otvorilo je 1894. kliniku Guadalajara u Meksiku, prvu adventističku zdravstvenu ustanovu izvan Sjedinjenih Američkih Država. Ova su nastojanja prerasla u misijsku školu i sanatorij. Ova ustanova, kao i one u Battle Creeku i Chicagu, pripadale su misionarskom i dobrotvornom društvu Kellogg’s International Medical Missionary and Benevolent Society, a ne Adventističkoj crkvi.
Kellog je djelovao neovisno o savjetima crkvenih vođa. Ellen White ga je višeput molila da slijedi upute. Kad je sanatorij u Battle Creeku stradao u požaru, crkveni vođe savjetovali su da obnovi samo jednu zgradu koja ne bi bila viša od pet katova i duža od 137 m (450 stopa). Kad je gradnja počela, pokazalo se da Kellogg slijedi svoj plan za mnogo veću, kićeniju građevinu od one oko koje su se sporazumjeli. Kelloggova knjiga The Living Temple, objavljena 1903. godine, sadržavala je panteističke elemente. Kad ga je Ellen White ukorila zbog njegovih neortodoksnih spisa, Kellogg se odvojio od Crkve. S njime su otišle i institucije pod okriljem njegovog društva International Medical Missionary and Benevolent Society.
Crkva adventista sedmoga dana u dvadesetom stoljeću
Organizacija Crkve adventista sedmoga dana dovršena je prije smrti Ellen White 1915. godine. Po svijetu su djelovale škole i koledži. Bolnice i ambulante donosile su mnoštvu ozdravljenje kao i zdravstveno obrazovanje. Bilo je brojnih krštenja u dalekim mjestima. Crkva je stupila u fazu zrele organizacije. Međutim, morala se sučeliti s izazovima izvan nje kao i u njoj samoj.
Ratovi su uzrokovali poremećaje u Adventističkoj crkvi. Prvi svjetski rat bio je posebno težak za europske adventiste i misije koje su održavali u Africi i Južnoj Americi. Rekonstrukcija i reorganizacija sporo su provođene. I tek što se činilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, nad Europom su se ponovno počeli nakupljati ratni oblaci. Drugi svjetski rat doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je golema sredstva za pružanje pomoći i rekonstrukciju u Europi. Unatoč svemu tome, Adventistička je crkva rasla po cijelome svijetu.
Napredovanje Crkve
Rast, zajedno s bolovima koji ga prate, obilježio je proces sazrijevanja. Broj vjernika Crkve adventista sedmoga dana porastao je s 5.440 u 1870. na 10.163.414 u 1998. godini. Godine 1900. samo je sedamnaest posto vjerništva Crkve živjelo izvan Sjeverne Amerike. Prema izvještaju iz 1998. godine, 91,23 posto ukupnog članstva živjelo je izvan Sjeverne Amerike. Istodobno je 81,82 posto svih adventističkih evanđeoskih djelatnika radilo u divizijama izvan Sjeverne Amerike.
Misijski program Adventističke crkve koji je počeo 1874. slanjem J. N. Andrewsa u Švicarsku, dobio je poseban poticaj pod predsjedanjem A. G. Daniellsa (1901.–1922.); on je bio uvjeren da laici u Sjevernoj Americi, dobro opskrbljeni literaturom, mogu izvršiti svoju misionarsku zadaću u domovini. Propovjednike i desetinu za njihovu potporu treba poslati u prekomorske zemlje. Samo 1902. godine – dok je u Sjedinjenim Državama bilo manje od 60.000 vjernika – zemlju je napustilo šezdeset misionara s obiteljima. Trud je prvo bio usmjeren na Englesku, Njemačku i Australiju, zemlje koje su same mogle poslati misionare. Putem subotnjoškolskih misijskih izvještaja Crkva je bila izvještavana o napretku u dalekim zemljama.
Danas misija teče u mnogo smjerova. Više ne dolaze svi misionari iz Sjeverne Amerike, Europe i Australije. Na primjer, 1960. iz Sjeverne Amerike je poslano 156 novih misionara, dok je 114 njih napustilo svoje domove u drugim divizijama. Godine 1998. Crkvi je služio 1071 djelatnik u divizijama kojima nisu pripadali. Adventistički misionari dolaze iz svih područja i idu svuda. Filipinci vode crkvene institucije i njeguju bolesne u Africi; Argentinci vode misionarsko-zdravstveni rad u Nepalu; Indijac uređuje adventistički časopis u Sjedinjenim Američkim Državama; jedan djelatnik iz Gane služi u Generalnoj konferenciji; profesori iz gotovo dvadeset zemalja predaju na Teološkom seminaru pri Sveučilištu Andrews. Osim ovih divizijskih djelatnika, mnogi služe u susjednim zemljama ili čak u različitim dijelovima svoje vlastite zemlje.
Crkva se služi različitim metodama da s evanđeoskom porukom dopre do ljudi. To može biti tako privatno kao posjet susjedu ili tako javno kao evangelizacija kojoj prisustvuju tisuće ljudi. U nastavku ćemo nabrojiti neke od spektakularnijih metoda ili pokreta.
Nakladničko djelo
Već smo zapazili važnost nakladničkog djela prvih adventista. Traktati, brošure i časopisi bili su sredstvo “sadašnje istine” koje su otkrili pioniri.
Isto tako valja zamijetiti značenje tiska za širenje adventizma u svijetu. Prva prekomorska publikacija bila je francuski časopis Les Signes des, koji je u Baselu u Švicarskoj izišao iz tiska 1876. U mnogim su zemljama knjige i časopisi donijeli prvi glas o adventizmu. Neke od njih su vjernici jednostavno dali nekom ljubaznom pomorskom kapetanu da ih preda u nekoj dalekoj luci; drugi su ih poslali na adrese određenih osoba. Na primjer, 1879. vijest je doprla do njemačkih useljenika u Santa Catarini u Brazilu preko primjeraka časopisa Die Stimme der Wahrheit, poslanog poštom iz Battle Creeka. Kolporteri su po svijetu raznosili knjige i časopise, na primjer: La Rue u Hong Kongu (1888.), Arnold u Antigui (1889. ili 1890.); Lenker i Stroup u Madrasu u Indiji (1893.), Davis i Bishop u Čileu (1894.); Caldwell na Filipinima (1905.). Prema podacima za 1998. godinu, adventističke publikacije – uključujući knjige, časopise i brošure za vjernike Crkve kao i za evanđeoski rad – tiskane su na 272 jezika i dijalekta. Te iste godine pedeset sedam nakladničkih kuća u svijetu izdalo je 285 časopisa, a ukupna vrijednost prodane literature dosegla je gotovo 114 milijuna američkih dolara. Među više od 24.400 literarnih evanđelista krajem 1998. godine, 4680 bili su studenti koji su na taj način zarađivali za školarinu.
Radio i televizija
Adventistički evanđelist H. M. S. Richards 1926. godine prvi put je nastupio preko radija, pojavljujući se povremeno na lokalnim radijskim postajama u Kaliforniji. Osvjedočen da preko radija može doprijeti do milijuna ljudi, Richards je 1930. počeo s tjednim emitiranjem u Los Angelesu. Godine 1936. pridružio mu se muški kvartet. Godinu dana poslije nazvani su King’s Heralds; program je dobio naziv Voice of Prophecy. Dana 4. siječnja 1942. taj se program prvi put čuo s jedne obale na drugu. Te iste godine Voice of Prophecy otvorio je Dopisnu biblijsku školu u koju je već prvog mjeseca bilo upisano 2000 slušatelja.
Čak su i tijekom Drugoga svjetskog rata emitirani adventistički radijski programi u drugim zemljama (Australija, 1943.) i drugim jezicima (španjolski i portugalski, 1943.). Domaći govornici iznosili su poruku Evanđelja na svojim jezicima. Neke su emisije izabrale ime Voice of Hope. U nekim su mjestima domaći glazbenici pridodali programima svoje darove. King’s Heralds pjevali su na dvadesetak jezika. Pripremljeni su novi dopisni tečajevi na engleskom i drugim jezicima.
Godine 1992., na pedesetu godišnjicu prvog emitiranja Voice of Prophecy od jednog kraja Sjedinjenih Država do drugoga, 133 biblijske škole na svijetu nudile su tečajeve na 66 različitih jezika i dijalekata. Oko 2000 radijskih postaja emitiralo je programe na 36 jezika. Adventist World Radio (Adventistički svjetski radio) prvi put se u eteru javio 1971. godine služeći se iznajmljenim instalacijama u Portugalu. Dvadeset dvije tjedne emisije emitirane su na trinaest jezika u prvome tjednu emitiranja. Uslijedile su i druge postaje: Malta, 1975.; Šri Lanka, 1976.; Andora, 1980.; Gabon u Africi, 1983. Od 1987. postaja Adventističkog svjetskog radija KSDA na Guamu emitira za Aziju i Pacifik. Program obuhvaća više od Voice of Prophecy. Odgovori iz različitih dijelova Kine pokazuju da se Evanđelje čuje bez obzira na prepreke.
Godine 1950. William Fagal je na jednoj njujorškoj TV postaji sa svojom ekipom uživo emitirao emisiju “Faith for Today”, prvu nacionalnu religijsku televizijsku emisiju. “Faith for Today” bila je 1963. prva religiozna televizijska emisija emitirana u boji. Emisija je 1985. preimenovana u “Lifestyle Magazine” s voditeljem Danom Mathewsom. Tijekom svih tih godina “Faith for Today” nudio je svojim gledateljima Dopisnu biblijsku školu, materijal za čitanje i kontakt s lokalnim pastorima Crkve.
Još dvije adventističke televizijske emisije zaslužuju da ih spomenemo. George Wandeman počeo je svoju emisiju “It Is Written” 1956. godine. Wandeman i njegova ekipa ponudili su stotine seminara, posebno onaj o Otkrivenju, slušateljima koji su željeli nastaviti s proučavanjem. C. D. Brooks bio je 1973. godine inicijator emisije “Breath of Life”, posebno namijenjene Afroamerikancima. Ovaj program karakterističan je po svojoj glazbi i načinu propovijedanja.
Misionarski brodovi i zrakoplovi
Leo i Jessie Halliwell pozvani su 1921. kao misionari u Brazil. Na putovanju brodom po Amazoni, Halliwell se iznenadio izoliranosti, siromaštvu i bolestima s kojima se susretao. Bio je uvjeren da bi brodić bio najdjelotvornije sredstvo za dosezanje ljudi duž 64.000 kilometara plovnih rijeka u području Amazone. Mladi adventisti u Sjevernoj i Južnoj Americi odgovorili su sredstvima za misionarski brodić. Na svojem godišnjem odmoru 1930. Halliwell je upisao studij tropske medicine. Kad se vratio u Brazil, napravio je nacrt svojeg broda; također je sudjelovao u njegovoj izgradnji. Sljedećih 28 godina Halliwellovi su plovili Amazonom i njezinim pritocima, prelazeći svake godine 72.000 kilometara u “Luzeiru” donoseći nadu i ozdravljenje stanovnicima porječja. Događalo se da je amazonskim bazenom znalo ploviti sedam brodova istodobno. Godinama su ovi brodovi sačuvali isto ime. Godine 1992. plovio je dvadeset treći po redu, “Luzeiro XXIII.”; djelovao je iz Manausa.
Nakon Drugoga svjetskog rata pojavili su se misionarski zrakoplovi koji su u nekoliko minuta prelijetali kilometre negostoljubivog područja. Prvi su od takve službe imali koristi Borneo i Afrika. Generalna konferencija izdala je 1960. propise o zrakoplovstvu. Prvi službeni crkveni zrakoplov, “Fernando Stahl”, počeo je služiti 1963. u području Amazone u Peruu. Novim su zrakoplovima obogaćene flote u Južnoj Americi, Africi i Australaziji. Prenoseći osoblje i potrepštine, ovi mali zrakoplovi, kojima pilotiraju hrabri i iskusni misionari, slijeću na male piste do kojih bi danima trebalo pješačiti.
Zrakoplovni misionarski program dostigao je vrhunac 1981. kada su, prema izvještaju, u uporabi bila trideset dva zrakoplova. Do 1998. ovaj je program zamjetno oslabio, uglavnom zbog probijanja cesta u izolirana područja, sve većih troškova održavanja i prenošenja financijskih odgovornosti za njihovo djelovanje na lokalna polja, kojima su na raspolaganju manja financijska sredstva nego prekomorskim misionarima.
Ciljana misija
S reorganizacijom 1901. prioritet je dobila misija za cijeli svijet, kršćanski kao i nekršćanski. Nakon 1950. Crkva je poduzela odlučne korake prema sustavnom misijskom radu u svim dijelovima svijeta. Posebna pozornost posvećena je nekršćanskim područjima. Da bi se doprlo do svih, načinjeni su ciljani misijski planovi.
S knjigom Ericha Bethmana Bridge to Islam, objavljenom 1950. godine, počelo je proučavanje i istraživanje načina kako Evanđelje odnijeti muslimanima. Šezdesetih godina održano je više konferencija o islamu. Na Newbold Collegeu u Engleskoj otvoren je 1989. adventistički Globalni centar za islamske studije s ciljem da istraži prikladne metode za upoznavanje muslimana s Kristom, uvježbavanje djelatnika u ovim metodama i kao međunarodni centar izvornog materijala. Centar za religijske studije Dalekoistočne divizije počeo je početkom devedesetih godina djelovati u Adventist International Institute for Advanced Studies na Filipinima. Posebni institut za proučavanje načina za naviještanje Evanđelja Hindusima osnovan je 1992. godine u Indiji. Slična organizacija, posvećena studiranju budizma i evangeliziranju budista, počela je djelovati 1992. godine na Tajlandu.
Godine 1955. osnovana je organizacija Hebrew Scripture Association. Njezin je cilj bio prikazati Evanđelje na načine koji bi bili privlačni za Židove. Četiri godine poslije (1959.) u New Yorku je otvoren Židovski centar. Za židovske čitatelje redovno izlazi časopis Shabbat Shalom. Odjel za svjetsku misiju postao je 1966. šesti odjel Teološkog seminara pri Sveučilištu Andrews u Berrien Springsu u državi Michigan. Cilj mu je bio ne samo da studentima seminara ponudi predavanja iz misijskog rada, već i da provodi intenzivno obrazovanje misionara koji se spremaju otići u dodijeljena im mjesta. Ovu drugu zadaću poslije je preuzeo Institute of World Mission koji Generalna konferencija vodi na kampusu Sveučilišta Andrews.
Prvi student misionar otišao je 1959. godine u Meksiko iz Columbia Union Collegea u Washingtonu. Godine 1998. tristo sedamnaest mladih iz Sjeverne Amerike služili su kao dragovoljci u deset svjetskih divizija; po cijelome svijetu broj je premašio 1200. U zamjenu za malu stipendiju i veliko zadovoljstvo, studenti misionari prekidaju svoje školovanje za čak jednu godinu da bi sudjelovali u nekom obliku misije izvan svoje zemlje. Mnogi su bili uključeni u poduku govornog engleskog jezika u azijskim gradovima. Njihovi izvještaji pobudili su zanimanje i drugih laika za misijski rad. Mnogi bivši studenti misionari poslije su otišli u inozemstvo kao redoviti misionari.
U skladu s ciljanom misijom, crkveni vođe počeli su pripremati organizirane petogodišnje programe za evangelizaciju i rast Crkve. Program Tisuću dana žetve rezultirao je s ukupno 1.171.390 krštenja, kako je izviješteno u misijskom svečanom programu na zasjedanju Generalne konferencije 1985. godine. U isto vrijeme objavljen je program Žetva 90. Njegov cilj bio je udvostručiti broj pristupa Crkvi tijekom Tisuću dana žetve i “udvostručiti broj vjernika osposobljenih za zadobivanje duša sukladno svojim duhovnim darovima, tako da svaka adventistička crkva postane središtem podučavanja za službu” (“Harvest 90 Objectives”, 18). Krajem petogodišnjeg razdoblja izviješteno je o 2.490.105 pristupa Crkvi. U područjima svijeta u kojima se vodi statistika, broj vjernika koji su se uključili u misijske aktivnosti povećao se za 76,4 posto. Godine 1990. na zasjedanju Generalne konferencije prikazan je program Globalne misije koji je trebao stvoriti svijest o veličini zadaće koja još preostaje. Globalna misija podijelila je svjetsko stanovništvo na 5000 geografskih jedinica po približno milijun stanovnika. U to je vrijeme bilo oko 2300 etničkih skupina koje nisu došle u doticaj s adventistima. Prema izvještaju, u kolovozu 1999. broj etničkih skupina do kojih adventna vijest još nije doprla smanjio se na 1700, a većina njih je u Aziji. Istodobno je Globalna misija izvijestila da su svakog dana bile osnovane 4,5 nove adventističke zajednice.
Uključivanje laika u misiju
Paralelno sa službenim misijskim naporima Crkve, značajne laičke inicijative potaknule su razvoj službi i evanđeoskog rada. Mnoge od njih danas djeluju pod okriljem Službe adventističkih laika u prisnoj suradnji s crkvenom administracijom.
Prva veća samostalna institucija osnovana je 1904. blizu Nashvillea u državi Tennessee. Ustanove Madisona obuhvaćale su jednu školu, jednu farmu, jednu zdravstvenu ustanovu, tvornicu zdrave hrane i tiskaru. Radnici školovani u Madisonu često su u seoskim sredinama ili većim mjestima i gradovima otvarali svoje škole i prostorije za liječenje. Iz Madisona je stasalo nekoliko samostalnih zdravstvenih ustanova, smještenih na Jugu. U drugim su zemljama adventistički laici otvorili lječilišta za hidroterapiju i masažu. Danas nekoliko srednjih škola i koledža obrazuje mlade u praktičnim i akademskim predmetima. Međutim, naglasak je na praktičnom obrazovanju za služenje drugima.
Još jedan aspekt službe vrše samostalni vegetarijanski restorani. U njima se uz zdravu hranu nudi Kruh života. Ove restorane, koje vode adventistički laici, nalazimo u Sjevernoj Americi, Europi, Južnoj Americi, Australiji i Aziji.
Pastor J. L. Tucker počeo je 1937. u Portlandu u državi Oregon s emitiranjem radijske emisije “Quiet Hour”. Osim radijskih programa, “Quiet Hour” danas emitira “Search”, televizijsku seriju o zdravlju. Uz to govornici “Quiet Houra” propovijedaju na evangelizacijama širom svijeta. Novcem prikupljenim od strane “Quiet Houra” kupljeni su misionarski zrakoplovi, autobusi, džipovi i Biblije, sagrađeni su molitveni domovi u prašumama (jungle chapels) i stipendirano školovanje odličnih studenata.
Godine 1986. televizijska mreža Three Angels Broadcasting Network postala je prva adventistička televizijska postaja koju vode laici. Od 1987. godine 3ABN emitira 24 sata dnevno preko satelita udaljenog 35.680 km od Zemlje, s kojega se signal vraća na satelitske prijamnike. Program je u osnovi vjerski i uključuje nešto neadventističkog materijala.
Drugi primjer zanimanja laika za misiju jest međunarodna udruga Maranatha Volunteers International. Maranatha je počela kao skupina privatnih pilota koji su odlučili letjeti gdje god je bilo potrebno podići neku zgradu. Danas dragovoljci stižu različitim prijevoznim sredstvima kad se gradi neki objekt za crkvu. Od 1969. godine Maranatha je dovršila 1782 građevinska projekta u 59 zemalja u vrijednosti većoj od 99 milijuna američkih dolara. Samo se 1998. godine gotovo 3000 dragovoljaca pridružilo Maranathinim projektima. Zgrade koje ovi dragovoljci podižu uključuju crkve, bolnice, ambulante, domove za siročad, škole i stambene zgrade za crkvene djelatnike. Dobrodošli su svi koji su spremni sami platiti prijevoz do gradilišta. Dragovoljci ne moraju imati iskustva u zidarskim radovima.
Godine 1985. osnovana je udruga Adventist Frontier Missions koja šalje laike misionare da osnivaju adventističke crkve u zabačenim područjima. Time Adventist Frontier Missions želi američke adventiste dovesti u neposredniji doticaj s misijskim radom u svijetu. Godine 1998. osamnaest obitelji služilo je u petnaest različitih projekata na nekoliko kontinenata.
Nancy J. Vyhmeister