Trajna baština

23. 05. 2020.

“Kako ispaštajući kaznu — vječni oganj — stoje za primjer Sodoma i Gomora s okolnim gradovima koji su kao i oni bludno griješili i išli za drugovrsnim tijelom.” (Juda 1,7)

Stanje u našem svijetu doista je zabrinjavajuće. Bog povlači svojega Duha iz pokvarenih gradova koji su postali slični onima u pretpotopnom svijetu i Sodomi i Gomori. Stanovnici tih gradova stavljeni su na kušnju i iskušani. Stigli smo do vremena kada se Bog sprema kazniti drske zločince koji ne drže Njegove zapovijedi i ne mare za Njegove poruke upozorenja. Onaj koji dugo trpi grešnike svakome daje priliku da Ga potraži i ponizi srce pred Njim.

Svatko ima priliku doći Kristu i obratiti se kako bi ga Krist mogao iscijeliti. Međutim, doći će trenutak kada se milost više neće pružati. Skupe vile, čuda graditeljskog umijeća, bit će uništene u trenu oka kada Gospodin uvidi da su njihovi vlasnici prekoračili granice opraštanja. Uništenje vatrom veličanstvenih građevina koje su trebale biti otporne na požar, pokazuje za koliko će kratko vrijeme zemaljske građevine ležati u ruševinama. …

Dvadeset četvrto poglavlje Evanđelja po Mateju daje obrise onoga što će snaći svijet. Mi živimo usred opasnosti posljednjih dana. Oni koji propadaju u grijehu moraju biti upozoreni. Gospodin poziva svakoga kome je povjerio talente da postupa kao Njegova desna ruka dajući novac za unapređenje Njegovog Djela. Naš novac je blago koje nam je posudio Gospodin i trebamo ga ulagati u djelo pružanja svijetu posljednje poruke milosti. …

Svi koji zemaljske stvari smatraju najvećim dobrom i čiji život prolazi u naporu da steknu svjetovna bogatstva, pogrešno ulažu sredstva. Prekasno će shvatiti da se sve u što su polagali povjerenje drobi u prah. Samo ako se odričemo sebe i žrtvujemo zemaljsko blago, možemo steći nebesko. Kršćanin ulazi u nebesko kraljevstvo kroz mnogo muka i nevolja. On neprestano mora voditi dobar boj ne polažući oružje sve dok mu Krist ne pruži mir. Jedino davanjem Kristu svega što ima, može osigurati baštinu koja će trajati kroz svu vječnost. (Letter 90, 23. svibnja 1902., bratu Johnsonu)