“Nevolja se neće dva puta podići.” (Nahum 1,9)
Sotonina pobuna trebala je biti pouka svemiru za sva buduća vremena, trajno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovim strašnim posljedicama. Djelovanje Sotonine vladavine, njezine posljedice za ljude i anđele pokazat će što su neizbježne posljedice uklanjanja božanskog autoriteta. Ona će posvjedočiti da je blagostanje svih bića koja je Bog stvorio povezano s postojanjem Njegove vladavine i Zakona. Na taj je način povijest ovog strašnog pokusa pobune trebala postati trajnom zaštitom svih svetih bića i sačuvati ih kako ne bi bili prevareni prirodom prijestupa i počinili grijeh te snosili njegove posljedice.
Veliki nasilnik se do samog završetka sukoba na Nebu stalno opravdavao. Kad je objavljeno da sa svim svojim pristašama mora biti izgnan iz nebeskih stanova, vođa pobune je drsko izrazio svoj prijezir prema Stvoritelju Zakona. Ponovio je svoju tvrdnju da anđelima nije potreban nadzor, već ih treba ostaviti da slijede svoju volju koja će ih uvijek voditi k dobru. Proglasio je božanske zakone ograničenjem njihove slobode i objavio da je njegova namjera bila ukidanje Zakona kako bi nebeske vojske, oslobođene njegovih ograničenja, mogle postići uzvišenije i slavnije stanje.
Sotona i njegovi odredi jednodušno su svalili odgovornost za svoju pobunu na Krista, tvrdeći da se nikada ne bi pobunili da ih On nije ukorio. Budući da su bili nepopustljivi i prkosni u svojoj nelojalnosti, uzalud nastojeći srušiti Božju vladavinu, a bogohulno tvrdeći da su nevine žrtve nasilničke vlasti, prabuntovnik i sve njegove pristaše napokon su prognani s Neba.
Isti duh koji je pokrenuo pobunu na Nebu još uvijek nadahnjuje pobunu na Zemlji. Sotona je iste postupke što ih je okušao s anđelima nastavio primjenjivati na ljudima. Njegov je duh i sada na djelu među nevjernicima. Slično njemu, i oni nastoje ukloniti ograničenja Božjeg zakona i prestupanjem njegovih propisa obećavaju ljudima slobodu. Ukoravanje grijeha i danas izaziva duh mržnje i protivljenja. Kad Božje poruke upozorenja dopru do savjesti, Sotona navodi ljude da se pravdaju i da kod drugih traže razumijevanje za svoje grijehe. Namjesto da isprave svoje zablude, oni izazivaju srdžbu prema Onome tko ih ukorava, kao da je On isključivi uzrok problema. Sve od pravednog Abela pa do naših dana takav se duh pokazuje prema onima koji se usuđuju osuditi grijeh. (Veliki sukob, str. 394,395)