Duhovnost

Trebamo li se bojati straha?

Photo by Sharon McCutcheon on Unsplash

Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija. Kao djeca bojimo se mraka. Kasnije se bojimo roditeljske kazne. Bojimo se skakanja u vodu sa stijene. Zatim se bojimo pada na ispitu, gubitka posla, bolesti, i konačno smrti. Postoje vrste strahova koje dijele mnoge osobe, a nazivamo ih fobijama: strah od visine (akrofobija), strah od skučenog prostora (klaustrofobija), strah od kukaca (entomofobija) i slično. Strah od smrti jedan je od najsnažnijih strahova koje čovjek može iskusiti.

Odakle dolazi strah i kako se s njim suočiti?

Tri su dimenzije straha koje moramo razmotriti. Prva je razumjeti strah kao emociju u ljudskom iskustvu. Druga je potencijal straha da preraste u kronični oblik. Treća je kako se odnositi prema uzrocima straha, dakle prema vanjskim stimulansima. Biblija nam daje odgovore koji se odnose na sve tri dimenzije straha.

Strah kao emocija

Iz perspektive biblijske prapovijesti, emocija straha pojavila se nakon prvog grijeha. Kad su Adam i Eva kušali plod sa zabranjenog drveta, spoznali su vlastitu golotinju te su se pri Božjem dolasku u vrt skrili od Njega. Adam je objasnio razlog: “Kad začuh šušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih.” (Postanak 3,10)

Čovjek se prvi put suočio s nepoznatim okolnostima u kojima je postao svjestan mogućih posljedica. Naime, Bog je prvi ljudski par upozorio da bi, ukoliko bi kušali zabranjeni plod, “morali umrijeti” (Postanak 2,17). Plod očito nije bio kemijski otrovan da bi morali umrijeti od njegovog otrova; nego je kršenje zapovijedi otrovalo odnos čovjeka sa Stvoriteljem. Narušen je odnos povjerenja. Otrovnost ploda krije se u iznevjeri povjerenja koje je Bog dao čovjeku. Budući je Bog Bog pravde, a kršenje zakona pravno pitanje, prijestup je zahtijevao kaznu: smrt. Ali, zato što Bog nije samo Bog pravde, već i Bog milosti, On je ponudio rješenje kako bi zadovoljio i zahtjeve pravde, i očekivanja milosti — zamjensku smrt; smrt Božjeg Sina. To je najavljeno već u prvoj žrtvi koja je, iako nedužna, platila životom kako bi svojom kožom pokrila golotinju prvih ljudi.

Prvi strah pojavio se zbog spoznaje vlastite ogoljenosti pred Bogom, a Bog je u svojoj milosti ponudio posebnu haljinu Kristove pravednosti koja pokriva čovjekovu grijehom ogoljenu dušu.

Adam i Eva su znali što je smrt u teoriji, ali nikada prije to nisu doživjeli ili vidjeli. Bila je to iskustvena nepoznanica za njih.

Primjećujemo načelo: Strah proizlazi iz susreta s nepoznatim i moguće opasnim.

Pitanjem: “Tko ti kaza da si gol?” Bog je uputio Adama i Evu da potraže pravi uzrok straha. Uzrok straha bila je tjelesna golotinja; a ona je bila posljedica neposlušnosti Bogu. Prema tome, strah je u konačnici posljedica neposlušnosti Bogu. Bojati se nije grijeh, nego je grijeh udaljio ljude od Boga, te su zbog udaljenosti od tog Izvora sigurnosti iskusili što je strah.

Primjećujemo još dva načela:

  1. Trebamo pronaći uzrok straha.
  2. Strah je posljedica udaljavanja od Boga.

Bog ne negira strah kod čovjeka. Strah je stvaran, kao što je stvarna i opasnost. Bog suočava čovjeka s posljedicama njegovih pogrešaka; Adam i Eva su morali napustiti Edenski rajski vrt, i tada je otpočelo razdoblje smrtnosti koje traje do danas. Ali Bog ih nije napustio bez obećanja i prvog izrečenog proročanstva u Bibliji — da će Zmiji (koja je navela Evu i Adama na grijeh) presuditi ženin Potomak (Postanak 3,16).

Opet primjećujemo načelo: Strah ne treba negirati, već se treba suočiti s njim — uz pomoć Božjih obećanja.

Od toga trenutka povijest čovječanstva, prema Bibliji, žudi za obećanim Potomkom. Tko će presuditi onome koji je na čovječanstvo navukao prokletstvo grijeha, zbog kojeg se još uvijek bojimo onoga što nam život može donijeti? Tko će riješiti naše iskonske probleme?

Prorok Izaija je pisao o ovoj čežnji: “Reći će se u onaj dan: ‘Gle, ovo je Bog naš, u kojega se ufamo da će nas spasiti; ovo je Gospodin u kojega se ufamo!’” (Izaija 25,9) Stoljećima kasnije utamničeni Ivan Krstitelj poslao je dvojicu učenika da pitaju Isusa: “Jesi li ti onaj koji treba doći, ili da drugoga čekamo?” (Matej 11,3) Čekanje adventa, to jest dolaska Potomka, postala je čežnja svakog ozbiljnog vjernika u Izraelu, kao i onih koji su naslijedili biblijsku objavu (kršćani, a djelomično i muslimani).

Strah kao kronična emocija

Strah je, kao što smo vidjeli, emocija koja nas osvještava o mogućoj opasnosti. U tom kontekstu strah je pozitivan mehanizam u čovjekovom iskustvu. Ipak, strah može postati i negativan ako postane kronična emocija. Neki ljudi razlikuju emociju od osjećaja, te o emociji govore kao o kratkotrajnom fenomenu, a o osjećaju kao dugotrajnoj emociji. Bez obzira na terminologiju, u oba se slučaja negativnost pojavljuje kod kroničnog oblika tog fenomena.

Spomenut ćemo jedan primjer kroničnog straha u Bibliji.

Prorok Ilija je poznat po svojoj hrabrosti da sâm stane nasuprot četiri stotine i pedeset Baalovih svećenika i izazove ih na ispit vjere da se otkrije koji je pravi Bog — Baal ili Bog Izraelov. Nakon vidljivog dokaza o pravom Izraelovom Bogu, te o obmani vjerovanja u Baala, Ilija je presudio Baalovim svećenicima. Odmah nakon tog junaštva, Ilija je dobio vijest da kraljica Izebela sprema odmazdu.

Sada je ovaj hrabar čovjek ustuknuo od straha. “On se poboja, ustane i ode otamo kako bi se sklonio na sigurnu mjestu.” (1. o Kraljevima 19,3) Koje je to sigurno mjesto bilo? “Sam ode dan hoda [od Beer Šebe, koja već jest daleko od Izebele] daleko u pustinju i sjedne onda pod jednu smreku.” Biblijski redak dalje izvješćuje: “Želio je još samo umrijeti i molio se: ‘Dosta je toga. Uzmi, Gospodine, moj život; jer nisam bolji od svojih otaca!’” (1. o Kraljevima 19,4). S jedne strane strah, a s druge strane sram od straha prouzročili su kod Ilije depresiju. Tolika je moć straha kad neprimjereno reagiramo na njega.

Ovdje primjećujemo nekoliko načela: Strah je opasniji u samoći. Bilo koja emocija, pa i strah, opasnija je kad je rješavamo sami. Ilija je svojeg slugu ostavio u Beer Šebi, te je sâm otišao u pustinju. Kasnije iz razgovora s Bogom vidimo da je mislio kako je još jedino on ostao na Božjoj strani. Samoća može pomutiti našu percepciju, tako da se počinjemo baviti negativnim mislima.

Dr. sc. John Cacioppo je na nekadašnjem Ohio State Sveučilištu, a sadašnjem Sveučilištu Chicago, otkrio kako mozak snažnije reagira na negativne stimulanse (https://www.psychologytoday.com/us/articles/200306/our-brains-negative-bias). Pri negativnim stimulansima povećava se električna aktivnost cerebralnog korteksa u mozgu. To znači da se u mozgu procesuira veća količina informacija. Stimulansi mogu biti izvanjski ili unutarnji. Suvremeni mediji počivaju na ovom otkriću, i zato su vijesti sve više dramatične, a nekada čak i po cijenu istine. Stoga trebamo biti oprezni kolikom količinom negativnih informacija raspolažemo na učestaloj razini. Ilija je bio toliko obuzet negativnim mislima — samo sam ja još ostao, a i mene žele ubiti — da je zaboravio na Božju snagu kojom je prije samo nekoliko dana svladao četiri stotine i pedeset ljudi.

Načelo: Strah je opasniji kad, gledajući problem, istodobno ne razmatramo rješenje.

Zanimljivo je kako je Bog progovorio Iliji u stanju kroničnog straha. “Odjednom ga taknu Gospodnji anđeo i reče mu: ‘Ustani i jedi!’ Kad pogleda, ugleda pokraj glave pržen kolač i vrč vode.” (1. o Kraljevima 19,5.6) Ilija je jeo, i ponovno legao da spava ne mijenjajući ništa. No, Bog mu je opet poslao anđela koji mu je zapovjedio: “Ustani i jedi! Jer ti je put dalek!” (redak 7) Bog mu nije rekao: “Ilija, sram te bilo! Jesi li već zaboravio čudo koje sam napravio pred tvojim očima prije samo nekoliko dana? Sad se bojiš Izebele.”

Koliko bismo se mogli naučiti kad bismo pristupili osobama s kroničnim strahom i depresijom. Nije im potrebno više negativnih informacija, već znakovi pažnje i ljubavi. Kad ojačaju, tek onda nastupa vrijeme za suočavanje sa stvarnošću. Baš kao što je to Bog postigao s Ilijom. Ilija je ponovno bio onaj hrabri čovjek kakvog ga danas pamtimo.

Strah kao upozorenje na opasnost

Strah je alarm da je negdje u blizini opasnost. Vrlo je važno razgraničiti da vijest o opasnosti nije negativna sama po sebi. Takva vijest čak može spasiti život. Negativno je to da opasnost postoji, ali ne možemo promijeniti činjenično stanje. Ipak, možemo utjecati na način na koji ćemo reagirati na vijest o opasnosti.

Je li riječ o opasnosti? Svaka vijest, pa i vijest o opasnosti, može biti istinita ili lažna. Ono što je može učiniti negativnom jest ako je u službi manipulacije. Svaku vijest treba provjeriti iz više izvora, i nijednu ne treba bespogovorno prihvatiti. To nam pomaže da doznamo koji su izvori pouzdani, te time smanjujemo nužnost da za baš svaku vijest poduzimamo istraživanje. No, svaki ljudski izvor, ma koliko god pouzdan bio, podložan je pogreškama — stoga nemojmo dogmatizirati izvore vijesti koje dobivamo.

Priprema

Ako utvrdimo da opasnost doista postoji, onda se trebamo odgovarajuće i pravodobno pripremiti; kada dođe, da budemo tjelesno, duševno i duhovno na sigurnom. Ako je riječ o opasnosti od poplave, napravit ćemo brane, ukloniti namještaj iz donjih prostorija, a ako je opasnost velika čak napustiti svoje domove i skloniti se u područje sigurnosti. Kad je riječ o opasnosti od upadanja u depresiju, trebamo ograničiti dovod negativnih poruka i misli, kao i pronaći izvore pozitivnih i dobrih poruka. Izvrstan izvor su Božja obećanja u Bibliji. Ako se pojavi opasnost od nadnaravnih sila, najbolje je ne dirati u ta područja, nego osigurati pomoć božanske snage.

Primijenimo sada sve ovo na trenutnu opasnost od koronavirusa. Sami po sebi, virusi su toliko maleni da ih ne možemo vidjeti niti mikroskopom (osim onim elektronskim), a neki su toliko moćni da mogu oduzeti mnogo života. Političari su, osvrćući se na taj virus, proglasili “rat protiv nevidljivog neprijatelja”. Ne možete zamisliti nešto strašnije od neprijatelja koji vreba vaš život, a vi ga ne možete niti vidjeti! Slušajući takve vijesti, nije niti čudo što su mnogi došli do ruba zdravog razuma, zbog straha od neprijatelja kojega ne mogu vidjeti.

Ako pogledamo neslužbene izvore informacija, svakim danom se umnožavaju raznorazne teorije o nastanku koronavirusa, pa sve do razloga postojeće pandemije. Opasnost od nevidljivog neprijatelja počinjemo gledati u drugim osobama, koje mogu prenijeti virus na nas. Takav strah tjera nas u fizičko izdvajanje ili izolaciju, a psihički u samoću. Takvu samoću posebno su iskusile starije osobe, koje su u rizičnoj skupini zbog ovog virusa. Ali strah ne zaobilazi niti mlađe, koji nisu u rizičnim skupinama. Pitamo se: Kako se suočiti sa sutrašnjicom, kad će gospodarske posljedice vrlo vjerojatno biti velike. S druge strane, počinjemo se bojati da nema vjerodostojnog izvora informacija. Kome vjerovati na kraju?

Na svu sreću, u Bibliji možemo naći pomoć da se lakše suočimo s takvim i sličnim opasnostima koje budućnost donosi.

Ljeto je blizu!

Vrijeme svjetskih kriza opisano je u Bibliji kao vrijeme koje neće dugo trajati. Prenoseći poruku o opasnosti budućih događaja, Isus Krist je u dvadeset i četvrtom poglavlju Evanđelja po Mateju upotrijebio sliku smokve. “Kad njezine grane postanu sočne i lišće potjera, onda znate da je ljeto blizu. Tako i vi, kada vidite sve to, znajte da je Sin Čovječji pred vratima.” (Matej 24,32.33) Mnogi ne vole čitati Isusovu najavu teških vremena, jer su to za njih negativne vijesti. Ove poruke su nam predane davno baš iz razloga da se, kad se počnu događati prorečeni događaji, ne iznenadimo i da nas ne obuzme strah. Strah počinje djelovati jer nam je nešto nepoznato. No, kad to nepoznato upoznamo, onda je učinjeno pola posla da strah ne postane kronična emocija.

Proučavajmo poglavlja o apokalipsi, i nemojmo se uplašiti kad naiđemo na opise teških vremena (gdje će prevladavati ratovi, bolesti, prirodne nepogode, socijalni nemiri i gospodarske revolucije) — već se tješimo riječima: “Ljeto je blizu! Naš Spasitelj uskoro dolazi!”

Ne zaboravimo ulje!

U nastavku govora o posljednjim vremenima, Isus je ukazao i na opasnost s kojim će se suočiti Njegov narod — nedostatak ulja! U dvadeset i petom poglavlju Evanđelja po Mateju čekaoci Kristovog dolaska opisani su ilustracijom vjenčanog slavlja. Deset djevojaka čekale su na pojavu zaručnika. Jedne su ponijele ulja za svoje svjetiljke, a druge nisu. Zaručnikov dolazak se odužio, pala je noć, a djevojke su zaspale. Iznenada se začuo povik: “Zaručnik dolazi!” Dok su pet djevojaka brzo otišle kupiti ulja, zaručnik je došao. Pet djevojaka čije su svjetiljke bile spremne ušlo je na svadbenu svečanost, dok su ove druge naišle na zatvorena vrata.

Što je to ulje? Ulje je služilo kao gorivo svjetiljkama koje su osvjetljavale put. Psalmist David je rekao: “Svjetiljka je nozi mojoj riječ tvoja, svjetlo stazi mojoj.” (Psalam 119,105) Ako je Božja riječ svjetiljka našem životnom putu, pokretač djelotvornosti te Riječi jest Božja prisutnost. Surađujemo li s Bogom? Pravimo li planove u životu s Bogom? Dopuštamo li Božjem Duhu da nam otkrije istinu Božje riječi? Dok čekamo Krista, nemojmo zaboraviti uz sebe imati i Božju riječ, kao i Njegovog Svetog Duha da nam Bibliju učini svjetiljkom koja će odagnati tamu nemilih vremena pred nama.

Nije li predivna poruka da Bog želi biti blizu nas čak i u vremenima u kojima nam se može činiti da Ga nema? Nemojmo zaboraviti ulje!

Posjeti Kristovog brata!

Isto poglavlje Evanđelja po Mateju završava slikom društvene (ne)osjetljivosti. Koliko se trudimo biti od pomoći onima koji su zaboravljeni? Bolesnici, zatvorenici, siromasi, stranci (ako želite, osuvremenite ovu riječ izrazima izbjeglice, migranti). Isus je ovom usporedbom rekao: Ako učinite jednom od “ove moje najmanje braće, to ste meni učinili”! (Matej 25,40) To nisu samo bolesnici, zatvorenici, stranci i siromasi; to su Kristova braća! Isus Krist se ne stidi nazvati ih braćom (Hebrejima 2,11). Hoćemo li ih se mi postidjeti i zatajiti ih?

Kako se ove tri poruke odnose na suočavanje s opasnosti?

  1. Upoznavanje s predstojećim događajima poništava učinak nepoznanice te umanjuje opasnost od kroničnog straha.
  2. Oslanjanje na Božja obećanja iz Božje riječi utjeha su duši koja se boji.
  3. Djelatna pomoć onima u nevolji uklanja pogled s naših problema i time postiže dvostruku dobrobit: pomažemo i drugima, i sebi.

Dragi čitatelju, ako se bojiš — znaj da bojati se nije grijeh. Ali znaj da Bog želi otkloniti kronični strah iz tvojeg života i dati ti mir. Isus je rekao: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što svijet daje. Neka se ne plaši vaše srce i neka se ne boji!” (Ivan 14,27) Sva obećanja društvenog i političkog mira nije mir koji Krist ponajprije želi dati. On želi dati mir koji možemo imati i unatoč nemirnim događajima u životu. U konačnici Krist želi uspostaviti Kraljevstvo slave, u kojem neće biti “smrti, nit tuge, ni vike ni boli neće više biti” (Otkrivenje 21,4).

Ne plašimo se! Kao što je starac Šimun bio utješen jer je u malenom Isusu ugledao utjelovljenu Čežnju vjekova, tako ćemo i mi uskoro biti utješeni! Vidjevši Isusa, Šimun je slavio Boga riječima: “Sada možeš, Gospodine, u miru otpustiti svoga slugu, po svojoj riječi. Moje oči vidješe spasenje!” (Luka 2,29.30) Umjesto da se uplaši smrti, Šimun je bez straha prihvatio smrt — jer vidio je Spasitelja. I mi možemo biti mirni i slaviti Boga jer — ljeto je blizu! Ženik samo što nije došao!

David Čiplić

 

Podijeli