Duhovnost

Tri anđela, tri vijesti: čisto Evanđelje

Na jednom bogoslužju najavljivao sam predstojeću evangelizaciju. Nakon propovijedi jedna me slušateljica na izlazu upitala: “Pastore, hoćete li propovijedati i o ‘posljednjoj vijesti opomene’?” U daljnjem razgovoru ispostavilo se da je to bio kôdni naziv za vijesti trojice anđela iz Otkrivenja 14. Ono što u tom i u osamnaestom poglavlju možemo čitati o ovoj trojici, odnosno četvorici anđela, bilo je za adventiste oduvijek važno. Ali danas o tome slušamo razmjerno malo. Zašto u naviještanju jednima ovi tekstovi nedostaju, a drugi ih izbjegavaju?

“Prijeteće vijesti”?

Đavlu ne bi ništa bolje pogodovalo, a svijetu se gore dogodilo, nego da upravo spoznaja o Otkrivenju 14 i 18 nestane u živom pijesku crkvene povijesti. Jesu li to doista prijeteće vijesti koje nas stvarno sprečavaju da drugim ljudima (i kršćanima) ne možemo pogledati u oči? Izgrađujemo li time adventistički tron koji nas uzdiže iznad ostalih? Ili smo jednostavno Bogu i čovječanstvu dužni ozbiljno i skromno iznijeti ono što nam je povjereno? Kako stoji s našom proročkom zadaćom koja nas možda ne prikazuje proricateljima budućnosti, ali svakako pretkazateljima?

Postanimo svjesni činjenice da se u pozivima trojice anđela nalaze dobre vijesti.

Prvi anđeo (Otkrivenje 14,6.7) svojom “neprolaznom radosnom vijesti” obraća se cijelom čovječanstvu i glasno viče: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!”

Što je u tome dobra vijest?

Ona sadrži ključ za rješenje svih problema. Ovo je točno čak i ako zvuči pomalo bombastično. Jer osnovni problem “svemirskog broda Zemlje” nije terorizam niti oholost Zapada, nego činjenica da se mi ljudi svom snagom odupiremo Stvoritelju svijeta i ne želimo priznati Njegovu vlast. Kad bi većina prihvatila da iznad sebe imamo Većega, više ne bi bilo igara s vlašću, besramnosti i jednostranog gomilanja bogatstva. Naravno, ne bi bilo ni lijenosti, gotovanstva i porobljavanja životinjskog svijeta. Onda bismo na televiziji u prekrasnim filmovima o prirodi zadivljeni shvatili da imamo mudrog Stvoritelja, umjesto da poput molitvenih vrtuljaka meljemo o milijunima godina evolucije. Očito radije tvrdimo da naši najbolji znanstvenici još mnogo godina trebaju raditi na tome da bar približno oponašaju ono što je “majka priroda” s lakoćom pronašla — jer riječ “Stvoritelj” teško silazi s usana. To je slično izvanrednom glazbeniku: kad ga gledamo kako svira, čini nam se da je sve vrlo lako. Tek ako sami pokušamo, postajemo svjesni umjetnikova dostignuća. Tako je i kad je riječ o Bogu: Sve izgleda kao da je nastalo samo od sebe — ali se upravo iza ove prividne lakoće skriva genij Stvoritelja.

Nije potrebno nadugačko objašnjavati da je poruka o sudu Radosna vijest (Evanđelje). Jer sud označava pravdu. Tko je pošten, čezne za njim. On definitivno dolazi. Dakle, radosna je vijest.

Konačno da to netko kaže…

Slijedi drugi anđeo; nešto je suzdržaniji u glasnoći (je li to slučajnost ili ju je Bog namjerno tako intonirao?): “Pade, pade veliki Babilon koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode!”

Po čemu to treba biti radosna vijest? Konačno da to netko kaže. Da netko ima hrabrosti raskinuti fino tkanje zamagljivanja, da konačno nešto postane jasno.

Možda to najbolje mogu shvatiti oni koji su neka dživjeli u državi DDR. Kad se u ono vrijeme netko (možda čak i u javnosti) usudio izreći kritiku vladajućeg sustava — ma kako ona bila blaga — odmah je bio zakazan “partijski sastanak”! Zašto su u ono vrijeme čajane bile tako omiljene? Između ostalog i zato što se u njima moglo slobodno govoriti.

Nije dobro sve što se danas smatra religioznim pa čak i kršćanskim. Ne misli svatko tko kaže “Bog” na Onoga u koga vjerujemo. Koliko god bio važan dijalog među kulturama, njime se ne može nadomjestiti misijsko djelovanje. Usporedba mješavine religija sa šarenim crkvenim vitrajem, koji “pravu” svjetlost daje samo svim svojim staklima, nema biblijskog temelja. Bez Isusa nema spasenja. U protivnom bi Gospodnji evanđeoski nalog bio nepotreban, a smrt Stjepana i drugih kršćana besmislena.

Kršćanstvo je tamo gdje u središtu stoji Krist. Gdje je On samo prividno u središtu, tamo je riječ o takozvanom kršćanstvu — zapravo Babilonu. Ako Krist nije pravi Gospodar katoliku ili protestantu, on u bîti nije kršćanin. Sam upis u crkvenu knjigu ili u popis vjernika ne vrijedi, premda to mnoge crkve vide drukčije.

Osvjedočeni musliman nije automatski građanin nebeskog Jeruzalema. Isto tako ni budist nije spašen za novu Zemlju zato što je s papom u Assiziju molio za mir. Samo je Krist spasenje i mi trebamo pozvati čovječanstvo da povjeruje u Njega.

Time ne otpisujemo druge i njihova uvjerenja. Pa ipak je dobro u naše doba čuti jasnu poruku, izrečenu s ljubavlju.

Kad se težnja za vlašću na drugoj strani poveže s trgovinom i crkvom, i preko medija spretno reklamira, imamo opasnu srednjovjekovnu mješavinu u suvremenom ruhu. Kad se onda pojave kritične situacije, bilo da je riječ o elementarnim katastrofama velikih razmjera ili o terorističkim napadima koji među ljudima izazivaju nesigurnost, ne treba dugo čekati da se pojave zahtjevi za uspostavljanjem središnje vlasti. A onda teško onima koji se ne uklapaju u shemu. Tada tolerantni Babilon, koji je naizgled za sve i svakoga otvoren, pokazuje drugo lice. U mnoštvu struja snalazi se samo onaj tko se drži Božje riječi, dakle onoga što piše u Bibliji. Radosna je vijest što nas Bog ne ostavlja bez orijentacije.

Treći anđeo opet viče jakim glasom kao prvi: “Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva. Bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena! Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” (Otkrivenje 14,9-12)

Rješenje problema 

Šokantni tekst — gdje je tu Radosna vijest? Primjerice, da je jedan gorući problem, koji je uvijek zaokupljao vjerne, konačno riješen. Psalmist je pitao (Psalam 73), prorok je pitao (Jeremija 12), stari Božji narod je pitao (Malahija 3), učenici su pitali (Matej 19) i mnogi od nas pitaju: “Zar stvarno nema razlike slijedim li Boga ili ne?”

Ne bi li ljudi što žive zdravim načinom života trebali duže živjeti i biti pošteđeni od raka? Zar oni koji vjerno daju desetinu ne bi trebali biti pošteđeni od nezaposlenosti? Ne bi li molitveni domovi trebali ostati pošteđeni od nevremena i lopova? Zar misionari ne bi trebali uživati posebnu Božju zaštitu? Zar ljudi koji se u inozemstvu preko ADRA-e zalažu za siromašne ne bi trebali biti sačuvani od šteta?

Zar ljudi koji hrabro priznaju svoju vjeru ne bi, kao Danielovi prijatelji, trebali pobjedonosno izići iz vatre, umjesto što doživotno trpe teške posljedice?

Radosnu vijest trećeg anđela formulirao je još Malahija; zanimljivo je što je to učinio u istom poglavlju u kojem dvaput govori o preteči Gospodnjeg dolaska:

“Kad su se, koji su bogobojazni, međusobno savjetovali, pogledao je to Gospod i čuo, i napisala se knjiga spomenica pred Njim za one, koji se boje Gospoda i štuju ime Njegovo. ‘Oni pripadaju meni, veli Gospod nebeskih vojski, u dan što ga spremam, kao svojina moja! Prijazno ću postupati s njima, kao što otac postupa sa sinom svojim, koji služi u njega. Tada ćete opet vidjeti razliku između pravednika i bezbožnika, između onoga koji služi Bogu, i onoga, koji Mu ne služi. Jer evo dolazi dan, koji gori kao peć. Tada će svi zlikovci i svi zločinci biti kao strnjika. Spalit će ih dan, koji dolazi, veli Gospod nebeskih vojski. Ni korijena ni grane neće im ostaviti. A vama, koji smjerno častite ime moje, granut će sunce spasenja što krije zdravlje pod krilima svojim. Vi ćete tada izaći i poskakivati kao telad što je stajala u štali.’” (Malahija 3,16—4,2; Šarić)

čežnja za pravdom javlja se tek kad se čovjeku čini nepravda. Težnja za ozdravljenjem javlja se tek kad postoje rane. Danas nam vijest trećeg anđela možda izgleda stranom, kao i radosna vijest koja se krije u njoj. Ali dolazi dan kad će nam sve biti savršeno jasno. Onda ćemo razumjeti ono što danas tek slutimo — da Bog još uvijek vlada. Nijedno znanstveno otkriće u prirodi, nijedan arheološki nalaz, nikakav kulturološki razvitak tome ništa ne oduzima. Da smo i otkrili sve što se nalazi oko nas, još uvijek bismo bili kod Njega. On ostaje Gospodar povijesti. Samo s Njim naš život ima budućnost koja seže u vječnost.

Matthias Mueller

Podijeli