U Getsemaniju je naša sudbina visjela o koncu

“I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ‘Sjednite ovdje dok se ne pomolim.’” (Marko 14,32)
Kada je ostavio učenike naloživši im da se mole za sebe i Njega, Krist je odabrao trojicu — Petra, Jakova i Ivana — i otišao još dalje, do jednog usamljenog mjesta u vrtu. Ta trojica učenika vidjela su Njegovo preobraženje i promatrala kako nebeski posjetitelji, Mojsije i Ilija, razgovaraju s Isusom, pa je On želio da budu s Njim i ovom prigodom. … Pošto je izrazio svoju želju za ljudskim suosjećanjem, Krist se povukao od njih koliko se može dobaciti kamenom. Tada je pao na lice i molio se govoreći: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Luka 22,42) … Nadljudska patnja s kojom se borio navela je Krista da potraži svoje učenike jer je čeznuo za ljudskim društvom. Ali razočarao se. Oni Mu nisu pružili pomoć koju je od njih očekivao. … Slušajte Kristovu očajničku molitvu u Getsemanskom vrtu! Dok su učenici spavali pod krošnjama maslinovog drveća, Sin Čovječji — čovjek boli, upoznat s tugom — ležao je ničice na hladnoj zemlji. Bol koja je pritiskala Njegovu dušu bila je takva da su velike krvave kapi znoja potekle kroz pore na Njegovom licu natapajući tlo Getsemanija. … Tu je u Njegovoj ruci zadrhtala tajanstvena čaša. Tu je sudbina palog svijeta visjela o koncu. Hoće li On obrisati krvavi znoj s čela i iščupati iz duše krivnju umirućeg svijeta koja Ga je, potpuno nevinog, nezasluženo izložila kazni pravednog Zakona? Hoće li postati zamjena i jamac za grešnike? Hoće li im omogućiti još jedan sud, još jedan ispit? Trebao je pretrpjeti odvojenost od Oca i kaznu za prijestup i grijeh da bi mogao proslaviti Božji zakon i posvjedočiti o njegovoj nepromjenjivosti. Na taj bi se način zauvijek riješio sukob između Božjeg Sina i Sotone u vezi s nepromjenjivom naravi Zakona. Veličanstvo Neba bilo je skrhano od boli. Nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti toliku patnju. Krist se u svojim mislima dugo pripremao za tu borbu. Rekao je svojim učenicima: “Moram primiti krštenje. Kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši.” (Luka 12,50) Nastupio je “čas i vlast tame” (Luka 22,53). (Manuscript 42, 1897)