U početku su se protivnici podsmjehivali adventistima

“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?” (Rimljanima 8,35)
Umjesto dokaza iz Svetoga pisma, protivnici adventističke vjere odlučili su se za podsmijeh i ruganje. Nemarni i bezbožni, ohrabreni svojim položajem vjerskih učitelja, posegnuli su za pogrdnim epitetima, niskim i bogohulnim dosjetkama u napadima na Williama Millera i njegov rad. Sjedokosi muškarac koji je napustio udoban dom da bi o svojem trošku putovao od grada do grada, od sela do sela trudeći se neumorno da svijetu iznese ozbiljno upozorenje na približavanje suda, bio je podrugljivo proglašen za fanatika, lažova, špekulanta i podlaca. Uloženo je dosta vremena, sredstava i talenata da bi se pogrešno predstavili i oklevetali adventisti, da bi se izazvale predrasude prema njima i da bi bili izloženi javnom prijeziru. Propovjednici su se bavili prikupljanjem štetnih izvještaja, besmislenih i zlobnih izmišljotina i iznosili su ih s propovjedaonica. Uloženi su ozbiljni napori da se um ljudi odvrati od razmišljanja o drugom dolasku. Međutim, u pokušaju da sruši adventizam, popularno svećenstvo potkopalo je vjeru u Božju riječ. Ishod svega toga bio je da se na proučavanje proročanstava o Kristovom dolasku i kraju svijeta gledalo kao na grijeh, kao na nešto čega se treba stidjeti. To učenje je neke pretvorilo u nevjernike, a mnogi su u njemu vidjeli dopuštenje da slijede svoje bezbožne strasti. A onda su pravi pokretači tog zla za sve okrivili adventiste. Braća Wesley suočavala su se sa sličnim optužbama od strane lakomislenih, bezbožnih svećenika koji su neprestano ometali njihove napore i pokušavali uništiti njihov utjecaj. Proglasili su ih nemilosrdnima i optužili za oholost i taštinu zato što nisu ukazivali poštovanje popularnim učiteljima svojeg vremena. Optuženi su i za skepticizam, nepropisno ponašanje i prijezir prema autoritetima. John Wesley je neustrašivo odgovorio na te optužbe vraćajući ih onima koji su ih smislili, pokazujući da su i sami odgovorni upravo za ta zla za koja su optuživali metodiste. … Velika borba između istine i zablude vodi se iz stoljeća u stoljeće još od čovjekovog pada. Bog, anđeli i oni koji surađuju s njima pozivaju i potiču ljude na pokajanje, svetost i nebeske vrijednosti, dok se Sotona, zli anđeli i ljudi koje oni nadahnjuju suprotstavljaju svakom naporu za dobrobit i spasenje palog roda. (The Spirit of Prophecy, sv. 4, 218—220)