Brak i obitelj

U potrazi za Ocem ljubavi

Kad su Richardu bile tri godine, otac ga je zbog neke sitnice kaznio tako što ga je zatvorio u podrum. S četrdeset godina još uvijek se sjeća hladnog betonskog poda, umišljenih sjena štakora u mračnim uglovima i kako mu je srce tuklo. Kad mu je bilo osam godina, otac ga je tako udario da je glavom tresnuo o kadu; ovo je sjećanje potisnuo dok rendgenski snimak nije pokazao da ima slomljenu nosnu kost.

Kad je Richard odrastao, njegov je otac služio u crkvi – skupljao je milodare, svirao i propovijedao kad je pastor bio odsutan. Richard se sjeća kako je ukočeno sjedio u prvom redu u crkvi, stalno na oku ocu. Nije se usuđivao progovoriti, zadržavao je za sebe svoju tajnu ne usuđujući se prekršiti zakon šutnje.

A onda, s četrnaest godina, nešto se u njemu slomilo. Richard se usprotivio ocu kad je trebalo ići u crkvu. Počeo je psovati, piti, tući se, uzimati droge. Zakoračio je u svijet koji je bio mračniji od onoga koji je dotad poznavao. Sve se sručilo na njega. Dvaput si je pokušao oduzeti život.

Njegov otac, svjestan da je izgubio nadzor, poslao ga je u jednu kršćansku školu s internatom. U sljedeće dvije godine Richard je sustavno nalazio načine da pravi štetu na kampusu – oštećivao bi ormariće, rezao stolove u blagovaonici, razbijao prozore, uništavao knjige.

A onda, tijekom tjedna posvećenog duhovnom rastu, do njega je doprlo nešto što je propovjednik rekao. Dok je Richard s oklijevanjem izlazio pred propovjedaonicu, činilo se da navire sva bol proteklih šesnaest godina. Plakao je bez srama ispred male skupine svojih prijatelja.

Idući mjeseci nisu bili laki. Prijatelji su ga odbacili. Nastavnici, navikli na njegovu buntovnost, sumnjali su u iskrenost obraćenja. Unatoč svemu, Richard se čvrsto držao svojih novih osvjedočenja. Ali i dalje ga je mučio svaki navodni dokaz njegove nesavršenosti. Zamišljao je kako Božje oko s neodobravanjem gleda svaki novi korak. Pokušao je živjeti novim životom sve vrijeme osjećajući nad glavom oblak kriticizma, strogog Oca koji od njega zahtijeva više nego što je mogao dati.

Richard je postao kritičan prema drugima. Prestao se smijati, provodio je svaki trenutak dana sa suzdržanim dahom bojeći se da ne počini neku pogrešku. Pročitao je svaku knjigu do koje je mogao doći i koja govori o poslušnosti, ispravnom životu i vršenju zakona. Kad bi ljeti otišao kući, pokušao je pokazati promjenu svojega karaktera. No Richardov otac je i dalje pjevao u crkvi, skupljao milodare – i vikao na Richarda i za najmanji prijestup.

Richard je proveo sljedećih osam godina nastojeći ugoditi Bogu koji je za njega bio slika njegovog zemaljskog oca. Slušao je propovijedi o Božjoj ljubavi, sućuti i ljubaznosti, ali je više slušao unutarnji glas koji mu je govorio da nije dovoljno dobar, da Bog namrgođena lica broji svaku pogrešku, svako zlo sa sve većim negodovanjem.

A onda se s dvadeset i četiri godine Richard oženio. Kad je ubrzo nakon vjenčanja zamalo udario u stražnji dio automobila svojeg tasta, postariji se čovjek samo nasmiješio i njegovu ispriku prihvatio riječima: “To se događa i najboljim vozačima.” Tijekom godina koje su slijedile, Richard je u tom dobrom čovjeku vidio očinsku figuru koja je pokazivala povjerenje, poštovanje, ljubav i opraštanje. Postupno se Richard počeo oslobađati svojeg iskrivljenog gledišta o grubom i nemilosrdnom nebeskom Ocu. Uživajući u prihvaćanju svojeg tasta, počeo je sebi opraštati male prijestupe. Postao je ljubazniji i blaži prema drugima.

“Tražite…”
Priča o Richardu nije izuzetak. Bezbrojni odrasli koje su odgojili strogi i kritički raspoloženi roditelji nastoje stvoriti sliku o Bogu koja ne bi bila iskrivljena nedostacima njihovih zemaljskih roditelja. Kako se osloboditi pomisli da Bog samo traži pogreške, da je samovoljan i hladan, kad je vaš jedini primjer
otac koji vas je tukao zato što niste pojeli sve što je bilo na tanjuru? Kako se možete grijati toplinom ljubaznog nebeskog Roditelja, ako je sve što znate okrutni zemaljski roditelj koji vas je zlostavljao?

Počnite čitanjem biblijskih tekstova koji opisuju karakteristike vašeg nebeskog Oca. U prvom retku Biblije čitamo da je stvorio naš svijet i sve što je u njemu. U vrt je stavio cvijeće za nas, stvorio ptice koje će lepršati oko naših hranilica, nacrtao šaru na leđima vjeverice. On je silni Bog, reda, ljepote i svrhe.

Druga knjiga Biblije nastavlja s prikazom Božjeg portreta. Dok je Mojsije stajao na vrhu Sinajske gore s dvije isklesane kamene ploče u rukama očekujući da se Bog pojavi, sam Bog mu je objavio svoj karakter: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup.” [1]

Novi zavjet nastavlja otkrivati Boga. Tu vidimo Njegov karakter u ljudskom tijelu, riječima i postupcima – preko Njegova Sina. Kad je Filip zatražio da njemu i drugim učenicima pokaže Oca, Isus je odgovorio: “I ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’ Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni?” [2] Veoma poznati tekst u Ivanu 3,16 podsjeća nas da se Otac toplo brine za one koje je stvorio: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”

Bog je poslao svoje Dijete da živi s nama, da ponese naše terete, da izliječi naše tuge, da umre našom smrti. Otac je Bog sućuti, opraštanja i milosti. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” [3]

Ovi i drugi tekstovi slični njima uvjeravaju nas da je Bog Roditelj u čijoj ljubavi možemo počivati. Kad nas sumnje žele vratiti u skučeni prostor naše patetične prošlosti, dobro je ponovno pročitati podsjetnike na Očevu ljubav i sućut.

Sandra Doran

(Znaci vremena 1/2005, Zagreb)

_________________________________

    • [1] Izlazak 34,6.7.

    • [2] Ivan 14,9.10.

  • [3] 1. Ivanova 4,8.
Podijeli